Gone Girl (2012) je film koji je snimljen prema romanu Gillian Flynn, a režirao ga je D. Fincher poznatiji nam po filmu Seven. Ovaj film je značajan jer obrađuje nekoliko tema o manipulaciji, ali zajednička im je jednodimenzionalno promatranje događaja oko sebe.

Supruga u filmu provodi proračunate i izmišljene scenarije u kojima kažnjava svog muža koji ju je varao, a kasnije, proračunate i izmišljene očajne mjere stvaraju njihovu ponovnu povezanost na bolesnim osnovama koje ljudi u filmu prate u medijima i pokazuju kako se pretvaraju u osuđujuću skupinu koja traži krivca. To pokazuje njihovo drugo ja ili tamnu stranu skrivenog uživanja u kažnjavanju.
Nick Dunne i Amy Elliot Dunne su par koji treba zakoračiti u četrdesete i koji je isprobao bogatstvo i na kraju spuštanje na niže grane. U braku su pet godina, nemaju djece i  nalaze se na prekretnici. Amy misteriozno nestaje na dan njihove pete godišnjice veze. Film prati Nickovo ponašanje za vrijeme veze pa i njegovo varanje koje bi nas trebalo uvesti u razlog zašto je ona inscenirala smrt u kojoj je javnost i policiju uvjerila da je on ubojica.
Na početku njihove veze u njihovom životu ili međusobnom odnosu ne postoje zabrane, zakoni i ograničenja.
Amy je bila razmažena bogatašica i u filmu se prikazuje kao da se bori protiv te dodijeljene uloge, ali pokazuje perfekcionizam, njena lijepo uređena maska koju društvo prihvaća.
Nick i Amy imaju sve, ali žive bez užitka.  Njihova materijalna imovina i neobuzdane želje vode prema jedinom rješenju, a to je da isprobaju ono što je zabranjeno.
Nick i Amy u takvom životu imaju iluziju da nema nesvjesnog i da više nema onoga što oni ne mogu kupiti. Oni nemaju osjećaj financijskog nedostatka i žive u uvjerenju da su ispunjeni, kao što mnogi tako žive u potrošačkom društvu. Oni su ideal onoga što ljudi žele postići u svom životu.
Nick i Amy su  bezlični poput mnogih proizvoda u masovnom potrošačkom društvu.
Ovaj film pokazuje kritiku posljedice kapitalizma, kako je od njega napravljena ideologija koju ljudi žive, odnosno oni ne troše jer žele, oni troše jer moraju. To je opterećeno i zapovjedno uživanje u kojem se ne ispituje jesmo li s time sretni ili ne. Autoritet koji više ne utjelovljuju kraljevi, sada tu ulogu preuzimaju država i kompanije koje kreiraju želje koje ljudi slijede, ali pod imperativom moranja. Moramo uživati, sva stvarnost u kojoj živimo kreirana je da je uživanje nešto nužno.
Nick i Amy utjelovljuju te ljude koji takvim načinom života postaju nezadovoljni i bez individualnosti. Ipak, ono što im počinje stvarati individualnost jest to što Nick ostaje bez posla, Amy ostaje bez posla i sele se  Missouri  u vrijeme velike krize 2009.g. gdje se vide posljedice krize i oboje bivaju suočeni po prvi put da žive s nedostatkom novaca, s prazninom.
Nick i Amy očajnički su htjeli učiniti nešto da bi se osjećali ponovno živima, tako da Nick vara Amy, a ona misteriozno nestaje i ostavlja forenzičarske tragove kao da ju je Nick ubio. Amy tako gradi razrađenu zavjeru koja je nastala kroz bilješke u potrazi za blagom, osiguravajući da će njezin suprug na kraju znati da je cijela radnja njezina konstrukcija.

U ovom zapletu ona se postavlja na mjesto nedostatka koji je falio u vezi, ona kastrira Nicka u očima društva. Nick pokazuje svoju inferiornost, kao i Adam u raju. Kada je varao nije se mogao suprotstaviti Amy, ali i kod optužbi da ju je on ubio ne pokazuje svoju mušku stranu. S druge strane, Amy otkriva drugi dio sebe, upoznaje svoju Sjenu. Iako aktivira arhetip trikstera i prevaranta i pokušava prevariti javnost, ona pokazuje stvarne aktere društva. Amy uspijeva dobiti natrag Nicka i nastaje opasna blizina. Osjećajući izmjene mržnje i ljubavi, on je podijeljen jer on nije bio spreman sagledati sebe, on je sebe sagledavao sažalijevajući se. Amy u ovom slučaju izigrava boga, moralno pokazuje kako su je ljudi branili i na kraju je osuđivali kad su otkrili stvarnu istinu, ali ujedno sebe smatra da nadilazi zakone. Amy se transformirala u zagonetku koju treba riješiti, tako što  izigrava boga. Ona je psihopata koji se igra ljudima, ali i pokazuje ujedno i naličje kako ljudi površno razmišljaju i kako nemaju refleksiju.

Amy je samo utjelovljenje slabe karike, ona je ono što ljudi ne žele vidjeti i postaje utjelovljenje laži svih ljudi. Bit je vidjeti način kako funkcioniramo i kako stvaramo lažne osjećaje stvarnosti i temeljimo ih na projekcijama. Bez razotkrivanja, ostajemo nesposobni za život.

Nikola Žuvela