Kako te može iznevjeriti lažna ljubav, zašto patiš za onim koji te nije ni volio, biti pogrešan, to može samo čovjek. Prepuno smo neisplakanih projekcija, ili, ljepše rečeno, iluzija i žaljenja za onim koji te nije volio. Pričaš o ljubavi onome tko je nesposoban čuti da bi patio ostatak života za nesposobnom osobom koja nema dometa da te čuje. Za to vrijeme možeš osjećati ljubav pa bilo i sa samim sobom jer taj dio te bolje razumije od ikoga. Biti ostavljen, ustvari je posveta sebi, ne možeš biti ostavljen kada te ostavlja slika nekoga tko nije htio biti dio tebe. Ipak, imamo inferiornu narav, patimo za osjećajem jadnosti upirući u nebo, očekujući pomoć da nas netko podrži u našoj gluposti umjesto da osjetimo zahvalnost što nas je nebo ili netko unutar nas spasio od provođenja ostatka života u besmislenosti samosažalijevanja.

   Poezija je zato prepuna voljenja, slike ne uzvraćaju ljubav, ona se događa u razmjeni. Ona je za odvažne i otmjene, ona je aristokratska, ništa nije savršenije na ovom svijetu od nje, ništa ne može biti važnije od doživljaja suprotnosti. Ipak, ljudi su se opredijelili za mnoštvo bezvrijednosti, lako te uvuku svoje obrede oduzimanja života i obezvređivanja ljepote života. Kako te umjetnost obogaćuje, tako na drugoj strani ljudska glupost banalizira i osljepljuje.

   Vođenje ljubavi čovjek je mogao uzdignuti na pijedestal i pokazati ljepotu ljubavi, ali bilo je lakše obezvrijediti i proglasiti odvratnom kako religija tako i materijalizam. Zato je slavljenje nasilja način života jer lakše je obezvrijediti umjesto da se divimo.

  Razgovor može biti ljubav, ali odabir je da se dijeli ono što donosi prihvaćenost. Između čovjeka i ljubavi leži želja za prihvaćenošću. Neki je traži u nacionalnosti, neki u obitelji, neki u religiji,  ukratko, najvažnija stvar je ljudima biti prihvaćen. Suprotno, život je nemogućnost da budeš prihvaćen.
Jedan san ide ovako: prijatelj i draga osoba ostavljaju Marka. Ovo je vječiti san onoga čega se ljudi boje – neprihvaćanje. Ipak, san nas navodi na nešto najljepše, ali to je previše grozno prihvatiti većini i zato se ljudi vraćaju u odnose i društvo po još povrede. Kada si ostavljen otkrivaš sebe, otkrivaš jedan svijet uživanja u izvoru koji govori, prepun je riječi obilja, iz njega izlazi puno neizrečenog: primite riječi s dubokog izvora. Iza jadnosti s početka priče, dolazi osjećaj dostojanstva, sve što sam želio živjeti postaje stvarnost. Na rubu je Anima, vodič duše, poprima obličje Nerođenog.