[two_third last=”yes” spacing=”yes” center_content=”no” hide_on_mobile=”no” background_color=”” background_image=”” background_repeat=”no-repeat” background_position=”left top” hover_type=”none” link=”” border_position=”all” border_size=”0px” border_color=”” border_style=”” padding=”” margin_top=”” margin_bottom=”” animation_type=”” animation_direction=”” animation_speed=”0.1″ animation_offset=”” class=”” id=””]

Arhetip djeteta koji je ustvari narcisoidnost prevladava današnjim društvom. Današnji ljudi mjere uspjeh demokracije s količinom vlastite zarade, dok s druge strane, ne žele imati o ničem stav jer ako ga formiraju onda bi ga trebali objasniti, prakticirati i prolaziti kroz preispitivanje mnogih činjenica. Najlakše je reći ja sam protiv ovog ili onog, jako lijepo zvuči, pretvara nas u čiste ljude. Zato mnoge duhovne zajednice daju samo čiste odgovore, poput borbe za ekologiju. Tako izbjegavamo materijalnu stvarnost za koju govorimo da je prolazna, ali svakodnevno u njoj živimo, zaboravljamo da je tijelo hram za spoznaju i integraciju emocija, a tijelo je u interakciji s materijalnim svijetom, u njemu učimo o svojim ograničenjima i stvarnoj moći.

S druge strane, osim ‘duhovnog’ arhetipa djeteta postoji ono koje je hedonist,  ono se stopilo sa ovim svijetom i koristi pogodnosti tehnologije. Oni vjeruju da će dobri tata rijeÅ¡iti problem. Bolest ili katastrofa je susret sa Sjenom, susret sa sadržajem svoje svijesti kojeg dijete jedino vidi na taj način kao u bankama, za njega mora postojati neka vanjska fascinacija i vanjsko zlo u kojem je netko drugi kriv, neka vlada, tajnoviti ljudi, poput fantoma iz bajki.

Ipak, arhetipska djeca ne mogu stvoriti svoju zajednicu koja funkcionira jer on traži rješavanje problema. Naime, duhovne zajednice koje su pokušale živjeti uspješan život, sve su redom propale jer njima vlada arhetip djeteta koji ne donosi nikakvo mišljenje i odluku, ali je protiv svega.

Kibuci su jedino u Izraelu uspjeli ostvariti društvo u kojem ljudi žive donekle jednaki, gdje svi imaju obveze i prihodi se dijele. Oko 12 posto ih je potpuno religijski, a ostali žive na principu komuna. Jedna žena koja je živjela tamo sedam godina rekla je da je to jako lijepo, ali puno je više razgovora, prijepora i izašla je iz tog uređenja. Takav život i zajednica traži puno više zalaganja, a malo tko je spreman na to. Kao da ste došli u samostan, odjednom ste pred puno pravila i nužno morate učestvovati u životu, demokracija i razgovor kao nužnost postaje stvarnost. Neki su propali jer na tržištu nisu uspjeli prodati svoje proizvode i nisu više mogli financirati zajednicu. Problemi svijeta su jednaki, ali u tim zajednicama brzo otkrivate koliko je demokracija teška i koliko više morate razgovarati i boriti se jer ako to ne činite zajednica propadne.

Upravo takav stav doveo je svijet u totalitarizam, vratio ga je u srednji vijek u kojem postoji vanjski vrag ili pandemija. Vrag ili pandemija zbog koje se povlačimo ili bježimo, obilježje je djece.

Demokracija do sada čovjek nije doživio jer nije razvio mišljenje kojeg većina nema, potrebno ga je suprostavljati argumentima, a to arhetipsko dijete ne zanima jer on bi uživao i zato je potreba za velikim vođama spas u koji  većina gleda s divljenjem. Obrasci povijesti se ponavljaju. Kada ljudi ne mogu pronaći unutarnje Jastvo, potreba za ideologijom postaje pravilo tj, za arhetipsku djecu.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut

[/two_third]