Jungova i Frommova psihologija, kao i mnoga sociološka istraživanja, objašnjavaju opasnost autoriteta ili države koje u pravilu zatiru pojedinca, ali to se događa onda kada je individualna svijest u društvu iznimno niska.

Kako bi dočarali ovu teoretsku rečenicu, prikazat ću je banalnim primjerom u kojem nametnuta autoritativna vjera pobjeđuje činjenice. Nedavno je jedan uglađen pedesetogodišnjak intelektualnih manira sjedio sa svojim poznanikom, odjednom je “uglađeni” ustao sa stola, pravdajući se da ne može sjediti s poznanikom jer mu je rekao da je prebolio koronu. Poznanik ili prijatelj mu je tvrdio da je mjesec dana prošlo od bolesti i da nikakve njegove tvrdnje nemaju osnovu. Na to je osoba odgovorila da je to njegovo subjektivno uvjerenje, te da ima puno bolesnih u svojoj kući i da ih ne može dovesti u opasnost. Pošto je “uglađena” osoba to učinila jako glasno, nekoliko osoba za susjednim stolovima je navuklo masku i nakon što je “paranoičan” gospodin, otišao,  nekoliko drugih su izašli iz restorana.

Ovdje nije toliko bitno moraliziranje, bitnije je vidjeti kako paranoja briše značenje čovjeka. Sve prijatelje koje imamo možemo izbrisati jer postoji samo pandemija ili Sofoklova kuga o kojoj ćemo govoriti u ovom tekstu. Uglađeni intelektualac je iskoristio vanjsku pandemiju za svoju unutarnju paranoju u kojoj pokazuje veliku potrebu za kontrolom i gubitak važnosti čovjeka, a onda i prijatelja. Također koristi trikstera ili arhetip lukavosti kojim dobiva na prednosti kada govori o subjektivnom dojmu pokušavajući prijatelja pred drugima staviti automatski u inferioran položaj, a glasnoćom postaje glasnik države i lažne odgovornosti te zadnje poentiranje, izvlačenje na bolest obitelji povećava osjećaj brižnog čovjeka.

Moralnost odgovornosti se koristi kao lažni manipulativni segment kompleksa oca od kojeg pati većina pošto se ne povodi za vlastitim izvorom osjećaja sebe. Normalno je da će njegov nastup biti prihvaćen jer to je stvarno stanje opće prihvačenog vjerovanja. Pogledajmo kako ova predstava funkcionira u Sofoklovoj tragediji.

U Sofoklovoj tragediji  Kralj Edip kroz tragediju pokušava otkriti poniznost, ironiju, sljepoću. Predstava je smještena usred pošasti pandemije.

Građani grada Tebe, mole svog mudrog i snalažljivog vladara Edipa da ih spasi od ove katastrofalne bolesti. Edip, ganut njihovom nevoljom i siguran u svoje sposobnosti, obećava da će im pomoći. Ovu ulogu preuzimaju danas mnoge vlade u svijetu.  Njegov napor da lovi zločinca čiji nekažnjeni grijeh zagađuje grad i uzrokuje kugu dovodi do Edipovog vlastitog izlaganja kao izvora tog zagađenja, odnosno Edip postaje sam zagađivač.

No, on ustraje u svojoj potrazi za istinom iako je istina  da je on sam zagađivač kojeg traži. Vlade su izvor straha i nepovjerenja gdje brišu individualnost dok se virus i dalje širi.

Posljednje riječi tragedije zbor upućuje građanima Tebe. Vjerojatno će kuga biti usmjerena; grad je doista očišćen. Iako se ovaj trijumf zbora očekuje dolaskom cjepiva u kojem Edip ili vlade objavljuju kraj, ovdje je pored učenja o poniznosti, skromonosti i suosjećaju važno sagledati lažni aspekt ili Sjenu kojom se koristi svaka vlast ili kompanija. To su riječi kojima se mame naivni koji postaju samo gorivo ili koletralne žrtve koje vjeruju da će ih Edip spasiti, a on je ustvari zaražen. S druge strane, svaki narod je opijen željom za moći što i jest stvarna zaraza ili opijum koji je puno opasniji od samog virusa.

Aristotel u svojoj knjizi “Poetika” preporučuje da postoji u doba zaraze stožer koji svoje uporište ima u znanju – ananagorisom ili prepoznavanju. Ipak u Eshilovoj tragediji se kaže: mudrost dolazi kroz patnju.

Aristotel se divio ovoj drami. U ovoj tragediji prepoznajemo aroganciju koja je praćena odmazdom, love se super širitelji koji će biti obilježeni, kao vještice ili kao gospodin za stolom koji postaje etiketiran.

Što je Edip naučio? Za svoju nevolju može kriviti bogove ili sudbinu, ali preuzima i odgovornost za ono što se dogodilo.

Poniznost, suosjećanje, poštovanje stručnosti što nadodaje Aristotel, poruka je ove tragedije i ono najvažnije, bit je u tragediji, a ne u pripovjedi morala u kojoj se neprestano traži krivac, ne priznaje se činjenica.

  Tragedija stvara patnju, a ona stvara mudrost. Koliko god pokušavali izbjeći ovu situaciju, potrebno je vidjeti da bez obzira na uzroke, treba priznati činjenicu da se ova situacija neće smiriti samo tako. Povlačenje ljudi donosi svakom čovjeku izgradnju osnovnih vrijednosti koje se ne mogu dobiti u društvu već u tišini samoga čovjekovog bića.