Možda je najbolji način kako pristupiti viđenju što su to odnosi jest demistificiranje uloge partnera. Partnerski odnosi nastaju kad se zaljubimo, kad se uspostavi utjelovljenje nadmoćne figure ili oca te vjerovanje da je ta nadmoćna figura stvarna.

  Taj fantazmički utjecaj nevidljivog i svemoćnog oca najviše se vidi kada dobijete neki račun koji je poveći i u nama se javlja iracionalni bijes, a taj račun kao fantom utječe na nas, kao i utjecaj nevidljivog policajca kada bi željeli provesti vlastite zloćudne misli jer se bojimo nevidljive mogućnosti da nas uhapsi policajac. Najsvježiji primjer takvog Gospodara u nama ili suca, kao nevidljivog i stoga svemoćnog agensa, pruža film The Usual Suspects Bryana Singera, koji se fokusira oko misterioznog “Keysera Soezea”, genijalnog kriminalca čije je samo postojanje nejasno, kao što kaže netko u filmu, “Ne vjerujem u Boga, ali ga se bojim.” Ljudi strahuju od susreta s njim ili ako su već prisiljeni naći se s njim licem u lice, to ne spominju drugima – njegov identitet je pažljivo skrivana tajna. Kraj filma razotkriva da je Keyser Soeze najjadniji od grupe osumnjičenika, ponizni slabić.

  Ono što je tu ključno je svemoćni nevidljivi nositelj moći i načina na koji se, jednom kad se njegov identitet javno razotkrije, taj isti lik smanjuje na realnu figuru gdje je on samo slabić. Fantazma koja objašnjava moć koju posjeduje takva figura gospodara jest spremnost da presiječe sve veze s uobičajenim ljudskim obzirima (Keyser Soeze ja navodno hladnokrvno ubio svoju ženu i djecu kako bi spriječio pripadnike protivničke bande da ga ucjenjuju prijetnjom njihove smrti – čin sasvim homologan Alberichovom odbacivanju ljubavi). Moć koju pokazujem oslanja se na ono u meni što je u meni više od mene samoga poput filma Aliena: neuništivo strano tijelo koje predstavlja pra – simboličku životnu supstanciju, odvratnog ljigavog parazita koji osvaja unutrašnjost čovjeka i zavladava njime. Ako milijunaš izgubi svoje milijune, partner koji ga je volio zbog bogatstva, naprosto će izgubiti interes i napustiti ga, bez nekih dubokih trauma; ako, međutim, me vole zbog “nečega što je u meni više od mene samoga”, sam intenzitet te ljubavi može se lako premetnuti u ništa manje strasnu mržnju, u nasilni pokušaj da se taj objekt-višak u meni koji smeta mom partneru, nasilno uništi. Možemo stoga suosjećati s jadnim bogatašem: daleko je ugodnije znati da me žena voli zbog mojih milijuna (ili moći, ili slave) – ta svijest mi omogućuje da održim sigurnu distancu, da izbjegnem preduboko uplitanje u igru, razotkrivanje drugome samoga sebe. Problem se javlja kad drugi vidi u meni “nešto više od mene samoga” – tada je široko otvoren put za paradoksalni kratki spoj između ljubavi i mržnje.

Dakle, agens paranoje, progonitelj, je drugi otac, neasimilirani otac kojeg tražimo u opsesivnoj želji za moći ili nadmoći iznutra koju prisvajamo sebi. Na ovu sliku Boga ili dominacije u odnosima većina ljudi živi i ovo je jedini aspekt koji uzrokuje nasilje koje vidimo oko sebe. Stoga, kada volite ili mrzite partnera, pokušajte vidjeti niste li se zaljubili u taj agens ili dio nadmoći koji je bio u partneru, a kada ste otkrili da ste prevareni, kada ste vidjeli realnu osobu postali ste gnjevni i puni mržnje. Mnogi ne razumiju da se zaljubljuju u status i moć a očekuju ljubav.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut