Joga i istočne tehnike imaju moć kontrolirati nesvjesne procese, ali na ovom planetu to uspijeva malobrojnima. Samadhi je za Zapad ništa drugo nego besmisleni san. Zapadnjaka svjesno zanima krajnji cilj, ali duboko u sebi je potpuno usmjeren na vanjsko, on je potpuno usmjeren prema van i unutrašnjost mu je toliko strana zato je razvio tako moćnu faramaceutsku industriju kojom pokušava zatvoriti prodor nesvjesnog u sebe. Svjesno će reći, da se bavi duhovnim, ali nesvjesno uopće ne živi taj stav. Zapadnjak je duboko usmjeren na očuvanje sebičnosti i kao kameleon prihvaća samo ono što misli da će zaštiti njegovu sebičnost koju brani mnogim tabletama i obmanama, a ustvari je Zapadnjak  na ovoj planeti jedini virus.

Na Istoku, unutarnji čovjek uvijek je imao čvrsto uporište u unutrašnjosti. Istok doslovno shvaća tezu: Jedan um, Jedinstvo, Neodređenost. Istok kaže: sve je u životu lekcija i sve je jedna svjesnost, odnosno učite svoju lekciju i ponoviti je, a onda će se ja osloboditi. Ako se zapadni čovjek može riješiti svoje povijesti tj. memorije i svega onoga što je naučio, može shvatiti bit Istoka, ali obično Istok kod Zapadnjaka počinje i završava na joga asanama i zdravoj prehrani. To je sve što je danas prodrlo s Istoka na Zapad. Zapadna Sjena je još uvijek kao u srednjovjekovnog kršćanina. Ovdje ne idealiziramo Istok, već pokazujemo kako je teško u jednostavnosti Istoka spoznati njegovu dubinu pa ga često samo oponašamo. Bit istočnog puta je biti iznad polarnosti dobra i zla. Religije se neprestano sapliću u poistovjećivanje s dobrim dok Sjena postoje ono zlo koje izjeda krajnjeg praktikanta. Njegove misli su preplavljene potiskivanjem koje ga na kraju pobjeđuje.

Europljanin teži vrlinama, ali uvijek kada teži, stvara svoju Sjenu, pa moralni Europljanin kaže: “Ja sam vegetarijanac, ili ja sam kršćanin, i jako me smeta što ljudi ne žive religijski.” To je SJENA, jer čim je naznačeno uspoređivanje, mi smo u umu, u egu. Čovjek zbog poistovjećivanje za polove dobra i zla ne zna što je bit istine. Istočne tehnike jesu upletanje u ono što mi zovemo sudbina, koja nas može pogoditi u samim korijenima postojanja i može u nas pustiti poplave proživljene patnje prošlih života. Simbolički to je prodor dubljih slojeva nesvjesnog o kojem govori i tibetanski lamaizam.  To ne znači da istočne tehnike ne treba vježbati, ali većina koja vježba tehnike smatra da ima male rezultate jer većina gleda što će dobiti za vanjski život, a te tehnike ništa ne daju za svjetovno, one mijenjaju mišljenje i pogled na svijet, one usmjeravaju energiju od vanjskog prema unutrašnjem. Za bolje rezultate potrebno je biti potpuno unutra, shvatiti da je najbitnije sagledavati svoje odnose sa svijetom i na taj način će se brže prodrijeti u shvaćanje stvarnosti. To ne znači biti dobar, moralan, već to znači razumjeti proces koji stvara moraliziranje ili čežnju. Praksa pojedinca dovodi do promatrača koji neprestao promatra kako očekivanja kroje čežnju a kada ona nije ostvarena pozivamo se na moral ili na sreću.

Učitelj vipassane i psihoterapeut Jack Kornfield je rekao: „Iako sam imao ogromnu korist od treninga u tajlandskim i burmanskim samostanima, primijetio sam dvije iznenađujuće stvari. Prvo, u mom životu bilo je većih područja poteškoće, kao što su usamljenost, intimni odnosi, posao, rane iz djetinjstva i obrasci straha, koje čak ni veoma duboka meditacija nije dodirnula. Drugo, među više desetina zapadnih redovnika (i mnogo azijskih meditanata) koje sam sreo za boravka u Aziji, s nekoliko osobitih izuzetaka, većini meditacija nije pomogla u velikim područjima osobnog života. Mnogi su bili duboko ranjeni, neurotični, uplašeni, neprežaljeno tužni, i često su koristili duhovnu praksu za skrivanje i izbjegavanje svojih problematičnih dijelova.

Dakle,  neki meditanti su svjesni svojeg daha ili tijela, ali nesvjesni osjećaja odnosno meditacijom toliko znaju potisnuti emocije da već u nekoj normalnoj situaciju reagiraju na neku osobu koju zovemo dežurni krivac. S druge strane, neki razumiju um, ali nemaju mudar odnos prema tijelu. Postoje i treći ljudi koji imaju odlična stanja za vrijeme meditacije, ali u djelovanju u vanjskom svijetu su nikakvi i ponašaju se kao žrtve. Jung je smatrao da moramo uravnotežiti četri funkcije svijesti a ako jedna nije uravnotežena dolazi do neravnoteže. Stoga, osim meditacije potrebno je raditi na odnosima koji otkrivaju krive predodžbe o vlastitim emocijama kao i zablude projekcija. Takvim pristupom brže se napreduje jer zanemariti svijet oko sebe i otići u povlačenje bez razumjevanja neće donijeti velike rezultate tj. postizanje harmonije sa sobom.

Nikola Žuvela

jotish savjdetnik i terpauet