Dvije osobe koje se zaljube još uvijek ne posjeduju individualnost. One su tek u nastajanju. Vole se, grle se, gledaju jedno drugo tako da misle da će za drugu osobu dati život. Ne poznaju još dobro sebe i žive ideal zaljubljenosti koji bi hi trebao odvesti do božanskog ispunjenja iako sami o tome ne govori kao da se nalaze u šabloni koja do toga mora dovesti. Polako ali sigurno počinju shvaćati da sve ono što osjećaju ustvari je preveliko očekivanje koje stavljaju jedno u drugo, pa su ponori razočarenja toliko veliki. Što veza ide dalje, taj ponor projekcije ili očekivanja je ogromno. Koliko se toga stavi u krilo očekivanja od partnera, toliko, s druge strane, osoba koja očekuje ne vidi da ne daje drugoj strani ono što želi već ono što misli da druga strana treba. Često primjećujem na konzultacijama da malo kada postoji spremnost da se analizira ono što se daje drugoj strani, veća je usmjerenost na ono što se nije dobilo. Ustvari kod većine postoje premalo spremnosti da se shvati ono što se voli. Razotkrivanje u kojem se vidi život po društvenim pravilima potpuno guši individualnost.

Slijeđenje prijateljstva koja se zasnivaju na formalizmu, te društvenih pravila gdje partneri nesvjesno vole da ih se slijedi predstavlja srž sebičnosti, gdje se istopi sve ono vrijedno u zaljubljenosti. Zaljubljenost je početak individualnosti, ali zaljubljeni se žele ponašati društveno. Ako se bolje sagleda ono što je društveno to je slijeđenje pravila koja su sebičnost i ispraznost. Zaljubljeni osjećaju autentičnost, ono najvrednije u sebi i to jedno drugom daju, ali odjednom taj zahtjev je prevelik, osjeća se teret pa se traži greška u drugom, ne postoji snaga da se razjasni projicirani teret ili potreba da se shvati kako veza ima prijelaze i da se mijenja svakim novim razdobljem, a kamoli da se shvati smisao zaljubljenosti koja vodi do individualnosti i osjveštavanju unutarnjih polova. Ovo nerazumjevanje danas je doživjelo ponor u kojem su muškarac i žena toliko razdvojeni i prepuni nerazumjevanja koje za sada ne pronalazi želje za promjenom. Jednostavno ne postoji želja za razumijevanjem ljubavi koja se pojednostavljuje i ne prihvaća kao transformirajuća snaga. Ovom svijetu fali čuđenje same filozofije i čuđenje same ljubavi koja se svodi na nešto što jednostavno bi trebalo biti nam dano. Neće nam biti dano jer se banalizira vrijednost, a dok je tomu tako oni začuđeni što je nakon zaljubljenosti nestala ljubav morati će shvatiti da se ne može nećem tako važnom pristupati podcjenjivački. Idealizam u kojem sam vjerovao da postoji zaintersiranost za ovu temu je nestao kada sam shvatio da je ljudima doista teško prihvatiti individualnost koja je podcjenjena.

Nikola Žuvela