Kada čovjek promatra današnji svijet i što se u njemu događa, bezosjećanost i materijalistička glad, bijeg u romatničnost je doista bolji izbor. S druge strane, u religiji si zarobljen pravilima, mnogim obvezama, dok u romatničnosti čovjek je uvijek sa svojom polovicom, pa i onda kada je nema, ona više ispunjava jer razvija individualnost. Mnogi u romatničnosti ostanu u idealiziranim slikama ljubavi i ne dopuštaju da se ta romantična čežnja razvija do individualnosti u kojoj se javlja poezija, slika ili neki drugi izričaj. Uopće je nebitno kako će završiti taj proces, previše su ljudi opterećeni ishodom, stalno propituju kako će veza završiti, umjesto da ih zanima proces. Tako čovjek prestaje živjeti. Primjerice, mnogi su opterećeni pravilima jer im to omogućuje bijeg od procesa. Ako si dozvolite samoću i osjetite noć, moći ćete osjetiti Animu ili dušu puno lakše nego inače, otkrit ćete čarobnost kreativnosti koja nestane danjim svijetlom. U mladosti zaljubljeni otkriju čarobnost noći, ali u srednjim godinama je izgube jer su odustali od procesa. Uđe se u sigurnost veze a onda, kada zafali ova čarobnost, traži se veza sa strane, a premalo se priznaje proces. Ljudi žele zaljubljenost, ali bježe od razočarnosti ili tuge, ali kako znati što je sreća ako se ne upoznaje suprotno? Zato prepuštanje romatničnosti predstavlja spoj sa svim različitostima u sebi samom bez obzira kakva ona jest. Romantičnost ne nestaje prekidom, ona se razvija, ali odustajanje kao pravilo života, život u drugom dijelu života čini mnoge dosadnim i čangrizavim. Zato mladi ljudi gledaju starije s prezirom jer vide odustajanje od života i prepuštanje površnosti što izaziva bunt, a današnja djeca reagiraju zatvaranjem u sebe i potpunim ignoriranjem svijeta starijih. Stariji to tumače kao nezaintersiranost životom, ali djeca vide ljude koji nemaju nikakve vrijednosti, stvorili su tako jake zidove da sve što bi i rekli ne bi došlo to njih koliko su siti. Boli to starije, moraliziraju, ali nemaju morala  niti života u sebi, planet su ionako uništili, djeca pored takvih predatora nemaju puno prostora osim povući se u svoj autistični svijet. Zato uživanje u onome što osamljuje i što te vodi u vlastiti svijet koji je često kaotičan izvana, ustvari pokazuje unutarnji red nepisanih pravila jasnim samo onome tko ga istražuje bez obzira koliko to nekada bilo i bolno. Bolje da bol dolazi iznutra nego od nekog tko te maltertira na poslu ili od osobe koja te bezbroj puta povrijedila. Sva djela nastaju iz tog odnosa, a niti jedno djelo ne nastaje iz mase. Staviti proces na prvo mjesto jest bit, a ne cilj. Mnogi se izgube na putu do cilja jer on je često samo mamac, dok je proces kreativniji i u njemu ne znamo gdje ćemo stići. Prihvaćanje svih procesa unutar nas pokazuje živost koja nas otvara, a ne pravila koja nas čine slabima jer s njima se želimo zaštiti i pronaći roditelja koji je dominirao u odrastanju, a sada želi i u ostatku života. Proces u kojem se prepuštamo našim emocijama ne znači raskalašenost već postojanje radi samog osjećaja. Mnogi se tako prepuste traganju koje je motivirano osjećajem praznine umjesto da ga se prihvaća kao stvarnost koja prihvaćanjem otvara onda i put prema drugome. Ovisna bića su dječja bića koja nisu sposobna za ljubav, ona se stalno vežu za nešto, religiju, državu, partnera i tako se ne upoznaju sa drugim ili svijetom. Zato je u starosti malo starih ljudi koji su sposobni prihvatiti ovaj proces. Zato je malo ljudi u stvarnosti s kojima možete pričati i razmjenjivati. Ovisna bića pričaju stalno o svojoj ovisnosti, oni ne razmjenjuju jer ne znaju za spomenuti proces, zato je malo mogućnost davanja ljubavi, dok su raširena pomaganja u kojima nestaje osobnost. Pokušati ići ovim putem i ne tražiti na njemu podršku donosi pravu promjenu.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut