Kao praktični psiholog i oštri promatrač zapadnog svijeta, Carl Gustav Jung je primijetio da su mnogi ljudi u njegovom dobu  bili pogođeni osjećajima beznačajnosti, neadekvatnosti i beznađa. Jung je ispitao tisuće ljudi, kao i Erich Fromm i došli su do zaključka da  je to “duhovni problem”.

Ovaj „duhovni problem“, srce je problema mnogim današnjim ljudima, a njegova široka vidljivost među ljudima, predstavlja veliku prijetnju slobodi i prosperitetu zapadnog društva.

Moje cijelo istraživanje zadnjih 27 godina kao i znanstveni rad kojem sam bio posvećen kroz doktorat, bio je upravo usmjeren na propitivanje tog problema. Krenuo sam u njega da vidim je li materijalizam moguć, ali svi pokušaji znanosti da riješi psihičke probleme materijalnim putem i nakon sto godina znanosti, završili su katastrofalno. To je drogiranje ljudi i kokteli lijekova koji samo umrtve čovjeka. Razgovarao sam s nekim psihijatrima koji su bili voljni o tome razgovarati i potvrdili su spomenuto,  točnije, koktel lijekova djeluje šest mjeseci i onda postane bezvrijedan, nakon toga se mijenja terapija, ali ona ne liječi već održava stanje. To je jedini dokaz da je duša nešto što nema nikakve veze s lijekovima i da je ona nematerijalna, a to svatko od vas mora sebi dokazati.  U mom slučaju, višesatne meditacije mogu dovesti do dokaza onostranog, ali to ostaje svakom pojedincu, točnije, kako sam s jednim psihijatrom razgovarao odnosno prepucavali smo se koliko ljudi ustvari radi na sebi. Rekao sam jedan posto, a on je rekao i puno manje 0,3, što je rekao i Ken Wilber koji se tom temom bavio puno ozbiljnije.

Ovakvo istraživanje ljudi neće provesti jer ljude iskreno ne interesira ova tema.

Jung je proučavao ludilo gdje je otkrio kako ono skriva mnoge kolektivne duboke religiozne sadržaje koje ljudi ne razumiju. Pozitivno spomenute duboke sadržaje, prosvijetljene osobe asimiliraju u sebe i tada nastaje spomenuto duhovno iskustvo. Oni u tim stanjima, prema znanstvenim istraživanjima, ulaze u delta stanje od nekoliko sati koje normalan čovjek može samo nekoliko sekundi stvoriti u dubokom snu.

Svatko tko se želi baviti ovom temom, mora doći do osobnog iskustva.

Drugo iskustvo potvrde duhovnog može se otkriti kroz sociologiju i psihologiju religije u kojima nalazimo obrasce i opasnosti neosvještavanja duhovne komponente, a treća je ona što je već primjenjena u Zapadnoj Europi gdje uz liječenje raka koriste psihoterapiju, odnosno kada o psihi učimo na prisilan način.

Većina ljudi problem proživljava kroz bolesti i ekonomske krize. Naime, Jung je promatrao kako društvene posljedice duhovnog problema djeluju iz prve ruke u obliku dva svjetska rata i uspona brojnih totalitarnih država. Toliko su ga zgrožavali ovi događaji da je pokušao dati sve svoje uvide drugima u nadi da će spriječiti slične događaje u budućnosti.
Jung je vjerovao da se pojava ovog duhovnog problema podudara s opadajućim utjecajem koje su tradicionalne religije, ponajviše kršćanstvo, imale na zapadna društva u posljednjih nekoliko stoljeća. Nastao je opasan prostor koje su neuspješno popunile ideologije s novim vjerovanjima.

“Koliko je potpuno drukčiji svijet imao srednjovjekovni čovjek! Za njega je zemlja bila vječno čvrsta i počivala je u središtu svemira … Ljudi su svi bili djeca Božja pod ljubavnom brigom Svevišnjega, koji ih je pripremio za vječno blagoslov; i svi su točno znali što treba raditi i kako se trebaju ponašati kako bi iz korumpiranoga svijeta izrasli u neraspadljivo i radosno postojanje. Takav nam se život više ne čini stvarnim, čak ni u snovima. ”(Carl Jung, Duhovni problem modernog čovjeka)

Osim porasta sekularizma, Jung je sugerirao da je razvoj modernog masovnog društva također igrao značajnu ulogu u nastanku duhovnog problema.

Moderno društvo nastalo je tijekom industrijske revolucije, kada su veliki dijelovi stanovništva prebačeni iz malih gradova u velike gradove u potrazi za poslom i mogućnostima, – potaknuvši rođenje masovnog društva. Dok je razvoj masovnog društva donosio intenziviranjem podjele rada, također je donio opasne probleme. “Ovaj novi oblik postojanja … stvorio je osobu koja je bila nestabilna, nesigurna i sugestivna.” (Carl Jung, Borba sa sjenom).

Moderno društvo raj je za ekstroverte, jer potiču bahatost, površnost, materijalizam i sebičnost. Nemaju refleksiju i boluju od narcizma ili zaljubljenosti u sebe. Primjerice, u prošloj godini su u ovoj maloj zemlji 224 osobe bile ostavljene na cesti nakon udarca autom.  224 osobe se nisu zaustavile pomoći unasrećenima. Ovakvih je primjera u kojima bešćutnost prevladava postalo svakodnevica. Koliko je problematičan arhetip djeteta o kojem sam pisao i koji stvara bešćutnost, ali na način da se zadržavamo u stanju u kojem ne bi trebali ostati. Stoga Jung kaže: “Pothvat razvoja ličnosti je u stvari nepopularna odvažnost, nesimpatično skretanje sa širokog puta, isposnička ćudljiva težnja za podvojenošću, ili što se već misli o usamljenim čudacima. Stoga nije nikakvo čudo da se oduvijek samo mali broj upuštao u ovu avanturu. Da su svi odreda bili budale, mogli bismo ih kao ιδιωται, kao duhovno “privatne ljude” izbrisati iz vidnog polja našeg zanimanja. Ali na nesreću, te ličnosti su po pravilu legendarni junaci čovječanstva, obožavani, voljeni, sla­vljeni, pravi sinovi božji, čije ime “ni u vjekovima ne zalazi”. Oni su pravi cvjetovi i plodovi, plodonosno sjeme stabla čovječanstva. Pogled na povijesne ličnosti dovoljno objašnjava zašto je razvoj ličnosti ideal i zašto je prijekor individualizma pogrda. Veličina povijesnih ličnosti nikada se nije sastojala od njihovog bezuvjetnog pokoravanja konvencijama, već naprotiv od njihovog oslobađanja od konvencija. Kao planinska litica oni strše iz mase, koja se grčevito drži kolektivnih strahova, uvjerenja, zakona i metoda – i biraju vlastiti put. Oduvijek je običnom čovjeku izgledalo čudnovato da se čvrsto utabanim puto­vima s poznatim ciljevima treba pretpostaviti vrletni i uski puteljak koji vodi u nepoznato.

Neotkriveni put u nama je kao nešto psihički živo, što klasična kineska filozofija naziva “Tao” i uspoređuje s vodenim tokom koji neumoljivo teče svome cilju. Biti u Taou znači potpunost, cjelovitost, ispu­njeno opredjeljenje, početak i cilj i potpuno ostvarenje smisla egzistencije koji je urođen stvarima. Ličnost je Tao.”

Priredio: Nikola Žuvela