Prije mnogo godina Australija je pokušala digitalizirati škole, uložili su puno novaca i nakon godina eksperimenata shvatili su da im djeca “zatupljuju” i da ne znaju riješiti osnovna logična pitanja. Njihovi rezultati rješavanja problema bili su puno lošiji nego kod starijih generacija što ih je dovelo da toga da su danas vratili klasično obrazovanje s pisanjem gdje su vidjeli da i obično pisanje poboljšava motoričke i intelektualne sposobnosti.

Naravno, mnogima sada može laknuti i reći dobro je staro obrazovanje, no drugi primjer, poput finskog obazovanja daje danas puno bolje rezultate nego generacijama prije. Nijemci su isto tako imali promjenu obrazovanja prije dosta godina, ali i oni su  počeli vraćati stari sustav klasičnog obrazovanja. Ipak, malo tko spominje važan “pokus” s meditacijom jedne srednje škole u SAD-u koja je koristi 30 godina i gdje imamo nula posto nasilja u školi i pobjede njihovih učenika na nacionalnim takmičenjima. Složit ćemo se da neke stvari moramo učiti jer živimo u materijalnom svijetu i nitko od toga ne bježi, ali ono što ljudi ne razumiju jest da sto posto našeg obrazovanja briše kreativne sposobnosti, kao i sposobnost duhovnog zapažanja stvarnosti. Zato je onda tekstove koji govore o duhovnom teško razumijeti pa i frazu koji mnogi danas vole koristiti o zaustavljanju misli i biti ovdje i sada. To je duboko meditacijsko stanje koje ne možete postići nekim jeftinim metodama pa su i rezultati nikakvi s takvim pristupom spomenute tehnike.

Iz mojeg kuta gledanja i rada s ljudima, velik je problem približiti nešto što je očito i puno vremena se gubi na približavanju nečeg što je djetetu jasno, ali odrasloj osobi nije. Recimo, bajka je djetetu jasna, ali kada odrasla osoba sanja likove iz bajke ili iz mitologija, koliko god ljudi radili na snovima, društveni ego ih duboko drži u sumnji i koliko god snovi pokazivali veliku inteligenciju ili pak dokaz postojanja duhovne stvarnosti, obrazovni sustav je izbrisao tu sposobnost koja se može vratiti meditacijom i vraćanjem literaturi koja razvija ponovno taj pogled spoznavanja. Često tako i moje opisivanje stvarnosti snova ili jyotisha koje ne kažem da je lako,  biva neshvaćeno, ne radi toga jer je to pretjerano teško pošto smo u srednoj školi svi savladali puno teže operacijske zadatke od sinusa i kosinusa, pa do matematike trećeg i četvrtog razreda. Stoga, ne radi se o nerazumijevanju već o unutarnjem otporu ili zaštitnom mehanizmu kojim se štitimo od prodora nesvjesnog i uvida da svi problemi koje imamo u životu dolaze iz jednog izvora, naše unutrašnjosti.

Kako je rekao Nikola Tesla: “Znanost će napredovati kada počne izučavati duhovno.” Stoga, obrazovanje ako se negativno okreće prema duhovnom onda će i djeca istom mjerom vratiti nazad. To je sistem potiskivanja i vraćanja potisnutog. Primjerice, kada je religija pokušala potisnuti seksualnost, dobili smo civilizaciju koja je opčinjena seksualnošću, ali jasno negativnom i devijantnom. Učiti iz prošlosti je mudro, time ne moramo koristiti predloženu meditaciju, može biti i nešto drugo iz naše kulture, učiti ljude filozofiji kako da postavljaju prava pitanja, polemiziraju o osjećajima, služe se snovima, simbolima, likovnim i glazbenim izražavanjem. Koristimo već ono što je naša kultura stvorila i tako ćete vidjeti da ćemo u deset godina napredovati koliko nismo u sto godina. Mogao bi ovdje navoditi još puno primjera koje sam i sam koristio kada sam predavao srednjoškolcima, ali takve metode su bile dočekane jako loše što od kolega, što od onih koji su bili iznad. Društvo je još uvijek zarobljeno u narcistički društveni ego ili Edipov kompleks, pa je teško onda razgovarati o stvarnim problemima kada cijeli sustav obrazovanja uči dijete kako da se potiskuje. Nikada neću zaboraviti jednog učenika kada sam im postavljao pitanja na satu etike što misli što je za njega život, kada je ustao i rekao: Profesore, nas su u školi učili da štrebamo i da puno ne postavljamo pitanja kao niti da razmišljamo.

Svi koji misle da je razmišljanje lagan proces, varaju se. Potrebno je puno vještina, širina znanja, iskustva i prakse kako bi se moglo realno razmišljati. Indijska tradicija i filozofija to zove VIVEKA ili razlučivanje. Ne možete razlučivati ako nemate predznanje ako ne radite na iskustvu doživljaja samoga sebe, a cijeli obrazovni sustav ne spominje uopće postojanje sebe i osobnosti tako da se ovdje ne radi toliko o obrazovnom sustavu već o nametanju nečeg za što postoji jako malo dokaza kao i to da ono što dans uče djeca u školi potpuno je zastarjelo i neučinkovito osim nekih nepromjenjivih predmeta poput matematike. Jasno, ovdje govorim o utopiji ali sve velike ideje su utopističke, ali jednog dana postanu stvarne.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut