Nesvjesno u indijskoj filozofiji  nalazimo u Patańđalijevim Yogasūtrama i u buddhističkoj teoriji abhidhamma. Prema Patańđaliju, vāsanā je specifičan nesvjesni osjet koji bez prestanka pothranjuje psihomentalni tok. Vāsane su nezamjetljive, sublimirane i u vidu klica pa ih je teško uočiti, a samim tim i podrediti. Pojam vāsane možemo usporediti s Jungovim arhetipovima zbog toga što vāsane nemaju nužno porijeklo u prošlim životima nego i u naravi biološke vrste kojoj pripada tijelo bića. Tu analogiju iznosi Patańđali u Yogasūtrama IV/10 padi: ”I ti su dojmovi, tj. vasane su bez početka jer je nagon za održanjem vječan (tāsām anāditvam caśiso nityatvāt).” Primjer vāsane je vezanost djeteta za roditeljske arhetipe iz djetinjstva, gdje je pravilo da se arhetipska osobnost oblikuje prema arhetipskoj ideji roditelja istog spola, dok se idealni partner traži kroz arhetipsku ideju roditelja suprotnog spola. U ovom slučaju ovo objašnjenje možemo prihvatiti kao i temom kojom se bavi psihoterapija. Ljudsko ponašanje jest neprestano aktualiziranje nesvjesnog kroz razna stanja iskustva. Pošto vāsane imaju svoje ishodište u sjećanju time se naglašava njihov sublimirani karakter.

Prema Yoga – sutrama, život nije drugo do jedno neprestano pražnjenje vāsanā koje preko vrttija (vrtlozi svijesti koji stvaraju uklještenja svijesti) postaju uočljive. Vāsane određuju specifičan karakter svakog pojedinca i to određenje je u skladu  s njegovom nasljednom i karmičkom situacijom. Sve ono što određuje kako neprenosivu specifičnost osobe, tako i strukturu ljudskih instinkata, ima podrijetlo u vāsanāma, odnosno u nesvjesnom. To nesvjesno se prenosi bilo na ‘neosoban’ način iz generacije u generaciju (preko jezika, običaja i civilizacije – etnička i povijesna transmisija), bilo izravno (karmičkom transmigracijom). Znatan dio ljudskog iskustva vodi podrijetlo iz tog rasnog i intelektualnog naslijeđa , iz tih oblika aktivnosti i misli stvorenih igrom vāsanā. Prema Patańđaliju, te podsvjesne sile određuju život većini ljudi.  Jogom one mogu biti spoznate, kontrolirane i ‘spaljene’.

Vrtlozi svijesti ne mogu biti kontrolirani, upoznati i eliminirani ako prethodno nisu provjereni. Da bi postigli yogističko iskustvo, potrebno je, prema Patańđaliju,  obavljati vježbu neprekidno i predano duže vremena. Patańđali navodi pet matrica koje rađaju psihomentalna stanja (vrtlozi svijesti): neznanje (avidyā), egoizam (asmitā), privlačnost (ragā), odbojnost (dvesa), strah od smrti (abhiniveśa). Sve su vrste ‘vrtti’ bolne (kleśa) pa prema tome i čovjekovo je iskustvo bolno, a yoga omogućuje da se ‘vrtti’ obustave i da se patnja ukloni. Vāsane se održavaju zbog uzroka, odnosno želje za životom, rezultata, i ovisnosti o objektima. Nestanak tih faktora vodi do nestanka dojmova. To se postiže transcendencijom aktivnosti, odnosno spoznajom čiste svijesti (ćitte). Osim žeđi za aktualizacijom, koju izražavaju vāsane, nalazimo u njima jednu drugu žeđ, žeđ za utrnućem, za počinkom, žeđ koju nalazimo na svim raznima kozmosa. I pored toga što utrnuće svih psihomentalnih latentnosti vezano za njihovo aktualiziranje, znači samo jednu od mnogih promjena modaliteta bivstovanja Prirode, ipak se može reći da svaka vāsanā koja se manifestira kao stanje svjesnosti – umire kao takva.

Istina je i to da će druge vāsane doći na njihovo mjesto, ali svojom aktualizacijom, ona jednostavno prestaje postojati. Vāsane teže ka samouništenju kroz aktualizaciju svojih sadržaja u svakodnevnom životu. Svaka ‘pojava’ i svaki ‘nestanak’, kako na obzoru života, tako i na psihometnalnom obzoru, ukazuje na neprihvaćanje samoga sebe, na žeđ da se okonča biti ono što zapravo jest. Iz tog kuta promatrana svaka ‘forma’ svaka ‘pojava’ i svako ‘stanje’ koje možemo sresti u Univerzumu gonjeno je istim instinktom oslobođenja koji motivira i čovjeka. Patańđali u  Yogasūtri 1.50 iznosi tezu da oblikovanje koje se začinje na tom području (podsvjesnom klijalištu) sprečava drugačije oblikovanje. Veljačić smatra ”da oblikovanje, treba shvatiti u smislu biološkog klijanja psihofizičkih osobina karaktera. Ova važna izreka ukazuje na to da meditativno sažimanje (samādhih), na podsvjesnom području može djelovati tako da na tom dnu bića isključi i raščisti korov ili psihopatološka zastranjivanja. Upravo na ovoj točki analogija yoge s modernim teorijama dubinske psihologije postaje najsugestivnija. Sljedeća zaključna izreka iz prvog dijela Yoga-sūtri upozorava, međutim, da se smisao duhovne discipline ne iscrpljuje na tom terapeutskom području, nego teži autentičnim oslobođenjem duha. Neuvažavanje tog autentičnog smisla izrazito asketske discipline dovodi u modernim interpretacijama yoge do degradacije ove ‘vještine’ na tehničko sredstvo koje ‘može poslužiti mnogim svrhama’, a svodi se redovito na sistem tjelesnih vježbi u zauzimanju nemogućih poza (āsanam), o kojima u Yoga-sūtrāni nema još ni spomena.”

Za razliku od psihoanalize, Patańđali vjeruje da se s praktičnom yogom može uspješno djelovati na nesvjesno, pa i to da se uz pomoć tehnika objedinjavanja stanja svjesnosti ona može i pokoriti. Budući da je psihološko i parapsihološko iskustvo Istoka uopće, i yoge posebno, nedvojbeno šire i organiziranije od iskustva na kome počivaju zapadnjačke psihoanalitičke teorije o strukturi psihe, vjerojatno Patańđali ima pravo kada kaže da s pomoću yoge nesvjesno može biti spoznato, kontrolirano i pokoreno.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut