Bio je to  jedan od onih “slučajnih” susreta, pogledali smo se, prepoznali i tada je sve bilo lako. Bili smo mladi i mislili da će se nešto tako lako ponovno dogoditi, da je to nešto što se ponavlja, ali kako je život odmicao, takav susret se više nije dogodio. Nešto nosi alkemiju jednog susreta koji se ne ponovni više u životu, prođe prilika, a ostalo što ostane je odnos koji je nadišao početnu alkemiju.

Malo je opstalih parova prvog susreta. Obično vlada površnost koja je kao premaz koji dugo traje, čak predugo, kao kakva bolest koja teško prolazi, zatekla je većinu ljudi, a oni koji su svoj alkemijski susret propustili, više ne nalaze taj pogled. Na početku srce naivno gleda, a poslije kada sazrije vidi ljubav šire.

Puno je onih koji sanjaju, a malo je onih koji su spremni pomaknuti granice. Biti slijep na početku je poželjno, ali kasnije sljepoća postaje pravilo. Prvi susret je ispunjenje koje traži nadogradnju, ali temelji se rasplinu, premalo je vježbe iskustva i obnavljanja zavjeta, parovi misle da alkemija prvog susreta traje, ali ova prva inicijacija traži daljnji korak. Parovi se lako u tome gube jer bi htjeli zadržati ego i imati ljubav. Ego je na kraju pobjednik jer on uvijek ima tragičnu ljubav u rukavu kako bi sačuvao sebe, a par ne zna da je odnos poziv koji traži cijelog čovjeka i odricanje. Ono je lako za one koji vole, teško za one koji ljube status. Srećom, ljubav ne stanuje u statusu, nema je među neiskrenima, skrivena je i zato ljudi ne znaju kako izgleda. Statusni ljudi misle da je posjeduju i znaju, ali oni nemaju tu privilegiju, oni rastu s velikom ranom u grudima, neispunjeni  i s naslijeđem grubih orlovih crta lica. Lice je odraz naših emocija i onoga što živimo. Prvi susret alkemije treba veličati, ali shvatiti njegovu tragediju kao rast, svakom bi dobro došlo. Dubina traži žrtve kako bi se moglo napustiti staro.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut