Danas živimo u dobu u kojem relativiziramo osjećaje, gdje ne postoji ništa sveto već je sve profano. U nekim grupnim terapijama ovisnika, koristi se viši princip u liječenju , odnosno osobi se za svoju ovisnost ili problem preporuča pozivanje u sebi na viši princip na koji se poželjno osloniti jer nešto što je veće od nas, oplemenjuje. Dakle, u nesvjesnom postoji ta instanca, Freud je zove Superego koja je više negativna, ali poprima iracionalnu moć nad osobom. Jung viši princip zove Jastvo, a uspjeh braka ovisi o tom principu jer ako sebe usmjerim prema višoj ljubavi, onda se u lošim fazama veze  lakše prolazim teškoće koliko god to bilo iracionalno. To su pokazala i istraživanja.

BRAK JE NAJVIŠE PROPAO JER BOGA ILI SVETOST PARNTERI TRAŽE U ODNOSU, A BOG NE MOŽE BITI NITI JEDAN PARTNER. Iako mislimo da smo se oslobodili religije ili Boga, mi zaboravljamo da čak i materijalistički psihoterapeuti znaju da je nesvjesno konzervativno i primitivno i da se ono još uvijek ponaša u odnosu na nas kao i prije 2000 godina. Nadređena instanca u čovjeku postoji, ali mi se busamo o prsa da smo liberalni i da nas se to ne tiče i da zbog  svoje nesposobnosti NE MOŽEMO VIDJETI DA PODSVJESNO NADNARAVNE SPOSOBNOSTI TRAŽIMO OD PARTNERA.

Zatražiti od partnera da ispunjava nemoguće jest ono zašto se brak raspao. Vidjeti Boga u partneru suludi je i samoubilački proces koji traje zadnjih sto godina, ali je još nevjerojatnija činjenica da malo tko o tome želi išta znati.

Ovo je jedan od glavnih programa raspada veze po kojem velika većina postupa a da ga uopće nije svjesna. Najgore od svega jest to, što, kada tražimo rješenje mi ne vidimo da a prirori tražimo svetost od partnera. Kada se razočarao u partnera često ulazimo u ulogu žrtve i bespomoćnosti ili se osvećujemo odlaskom kod drugog partnera. Ako kažete da se rastajete, morate priznati da niste htjeli vidjeti da ste od partnera zatražili da bude Bog. Možemo se opravdavati koliko hoćemo, ali partner nije ispunio očekivanja i on postaje roba. Opravdanja možemo navoditi, ali upitati se i zaista vidjeti kako smo sve konstruirali na temelju iskrivljenih vjerovanja koja smo prisvojilikkao svoje, malo tko želi uočiti. Mi negdje duboko u sebi vjerujemo da smo na pragu tehnološkog doba zaista lišeni patnje, ali mi danas više patimo od psihičkih patnji od svih prošlih kultura. 

Misevponašamovu vezi iracionalno na način da perfekcionistički ideal kojeg smo prije vidjeli u Bogu sada usmjeravano na partnera.Da, odnos se sastoji od mnogih svađa, nerazumijevanja, krivih projekcija i mukotrpnog puta nadilaženja istih problema koji se jedino mogu rješavati u realnim odnosima a ne onim izmišljenim koji su na velikim platnima i časopisima prikazani kao idealizirane božanske slike od kojih smo napravili u nama božanstva obožavanja htjeli mi to priznati ili ne, jer ljubići su i danas najprodavanija literatura.

Pošto partner nije naš Bog, mi smo onda uvijek u potrazi za drugim partnerom, bilo onim imaginarnim, gdje se netko odlučuje za prevaru, netko za rastavu, a netko ostaje u braku i mašta o idealnom, a malo tko želi priznati kako je u srži cijele pop kulture ponovno stari ili novi kult vjerovanja da će partner biti spasioc. Ljubav je srž cijelog postojanja, smisao, ali u njoj ima puno onog što ustvari ne možemo prihvatiti jer onda bi morali napustiti slijepo egoistično postojanje. To nipošto ne znači da moramo napustiti sadašnji način života, potrebno je jedino spoznaja, uvid u kojem nema potiskivanja, u kojem je vidljivo da materijalistićićki intelektualizam  dijeli, a ljubav spaja ono što je gore i što je dolje, ono što je ružno i ono što je lijepo.

Ljubav je aktivna, a onda  partnerstvo traži i poziva na akt u kojem vidimo partnera sa slabostima i sa njegovim otporima kojima se bori protiv ljubavi, vraćajući se u optuživanje drugih, ali to je realna ljubav. Takvu ljubav trebamo, a ne onu izmišljenu i prijevarnu idealističku sliku koja traži božanstva u slikama s velikog filmskog platna.

Nikola Žuvela