Biti svoj uvijek donosi sukob s okolinom, ali predstavlja bit kvalitetnih odnosa. To je proces odvajanja od kolektiva i napuštanja lažnih mitova o sreći i ljubavi. “Biti svoj” traži izgrađenu individulnost u kojoj odnosu pristupate iskreno, ali to je često neugodno jer u tome nema mitova i mogućnosti da se povežete s kolektivom a svaka veza želi biti priznata i slavljena od kolektiva. Zato su kolektivne veze predvidljive i brzo se gase.

Na alkemijskoj slici je taj proces prikazan kroz odnosa kralja i kraljice koji pružaju jedno drugom lijevu ruku. Ovo je početak svake veze gdje parom  potpuno vladaju afekti. Par se kao takav nalazi u opasnosti, svatko ih može ugroziti jer su potpuno u projekciji ili fantaziji o ljubavi. Ovu sliku ne smijete kritizirati javno jer kolektiv ovu kritiku nikada vam neće oprostiti pošto je mitološka.

Jaki efekti koji njima u tom trenutku vladaju, govore da u onom drugom gledaju spas i da jedno drugo ne vide onakvima kakvima jesu. Tek druga alkemijska slika pokazuje i desnu stranu u kojoj ljubavnici pokazuju svoju pravu stranu, tu dolazimo do aspekta ‘biti svoj’ a ostati u odnosu. Biti svoj traži određivanje po pitanju onoga što radimo, od nas se traži misija, da svoju želju u stavove pretočimo u ono što radimo. Ako to ne činimo sve naše akcije su slabe, svaka ljubav je slaba i nema snage.

Jednostavno ljudi bi se trebali pomiriti sa slabim odnosima jer nemaju snagu biti svoji a ljubav tek tada nastaje, kada postane individualizirana. Ne volite osobu zato jer je ista, već radi njenih posebnosti. Prije mnogo godina pročitao sam Jungov tekst kako je ljubav u svojem nagonskom kolektivnom obliku ista, ljudi se ponašaju jako slično u odnosima. Daju poklone, izjavljuju slične rečenice, vode svoje partnere na putovanja, večere, klišeji koji ostaju isti, a ono malo različitosti koja se pokaže uvijek je nekako marketinška, nešto se neobično izvede, a onda objavi na društvenim mrežama i kao, to bi trebao biti znak ljubavi.

No, onaj drugi dio o kojem govori alkemija i Jungova psihoterapija počinje upravo u individualnosti ili rađanju individualnosti. Ljudi misle da ljubav ide kroz zaljubljivanje i da to nema veze s onim što rade i čine. To su najveće zablude odnosno, nema ljubavi ako se čovjek ne ostvaruje u ovom svijetu kroz dar individualnosti koji je svakom dan da ga razvije i da bude različit a opet jedinstven.

Individualnost osim puta unutra, traži i učestvovanje u svijetu, onaj tko to ne čini onda ne može pravilno razviti individualnost. Ne radi se o pukim pojedincima koji se povlače i ne dijele spoznato, nego o učestvovanju a to znači neprestano preispitivanje odnosa s drugima. Stoga, ukoliko vam netko kaže da nema sreće u ljubavi onda morate razlikovati percepcije te osobe od stvarnosti same ljubavi. Tko se zaputi na put ljubavi ne možete ju uvjetovati osim što možete se učiti umijeću ljubavi, a to znači da vam je nitko neće pokloniti. Ono što je najdragocjenije ipak traži spremnost cijelog čovjeka a tko nije spreman onda se mora naviknuti na prosječnost života. Maštati o nečem iz salonske pozicije navika je većine gdje se uz zvuke neke lijepe pjesme izvuku osjećaji u kojima se mašta o ljubavi a spremnost susreta ne postoji jer tada bi se ego raspao, on živi u kontroli a ne u prepuštanju i želji da upozna drugog. Iz moje praksa rada mogu reći da partneri premalo poznaju sebe, nisu spremni upoznavati se i susretati se onim realnim djelom odnosa, gdje partneri pokazuju kakvi jesu i raspravljaju o svojim tamnim dijelovima iz kojih jedino rastu.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut