Čovjek se okrenuo tehnologiji i toliko je izmislio dobrih i zloćudnih djela pokušavajući neprestano usavršiti stvarnost. Čovjek u svom stvaranju kao da glumi Boga, kao da imitira i želi iz svoje inferiornosti proizvesti nešto bolje, ljepše. Kao da nije zadovoljan samim stvaranjem, a na to ga navodi unutarnja praznina od koje je sačinjen ego. Stvarnost je podijelio na mnoge dijelove gdje smo izgubili cjelinu, promatramo drvo, a ne vidimo da ono postoji na livadi na kojoj postoji nebo i oblaci, takvo viđenje smo izgubili.

Kada podijelimo stvarnost, podijelili smo sebe iznutra i živimo shizofren život. Čovjek se u takvom načinu života umislio da može voljeti više, savršenije, bolje, opsesivno obuzet idejom savršenstva i svoje kreacije da je sposoban da nadiđe svoju vlastitu prirodu. Ali kako isprazni ego može voljeti i biti savršeniji od same prirode? Savršenstvo je zamka današnjih ljubavi. Idealne slike koje tražimo i u koje smo se već razočarali, pretvorile su ljude u hodače za sjenama razočarenja vidljivim na svakom koraku kada je riječ o ljubavi. Mnogi su se toliko razočarali da su svoju seksualnu odnosno emocionalnu potrebu zamijenili kratkim seksualnim užicima u kojima se velika većina još dublje povrjeđuje sjedeći u nekoj zatomljenoj sobi sa vlastitim neostvarenim projekcijama odnosa, ne puštajući destruktivne slike djetinjstva koje su još uvijek svete iako one donose odabir partnera koji će nas povrijediti.

Često na radionicama sve izgleda onako kako smo mi sebi protumačili događaje i ljudi obično govore: da on/ona je napravio to i to, zaista nisam imala/o utjecaj na tu situaciju, ali kada se razmotre obrasci, vidi se samo jedno: mi se držimo obrazaca roditelja koji ne postoje, ali velika većina je uvjerenja da se zaljubljuje slobodno. Obrasci su razarajuća demonska sila stvorena od naših roditelja. Ti obrasci nakon razočarenja u našoj mladosti, postaju toksična olupina u našem srcu koju hranimo svojim razočarenjima, gdje susrećemo isto takve ljude koji su se razočarali i koji žive sa sjenama prošlosti. Zapad je nasjeo na priču uspjeha i savršenih ljubavi, podignuo je sam sebi nedostižnu ljestvicu izmišljenog savršenstva koju slijedi u odnosima, ne prihvaćajući ljude onakvima kakvi jesu. Ne vidi da ljubav počinje upravo u ljudskim slabostima, ili polarnoj prirodi čovjeka u onom amoralnom što moral nikada ne može shvatiti. U toj prirodi postoji zmija, ptica, žaba, cvijet, orao, suprotnosti koje su sastavni dio ljubavi, a onaj tko to ne vidi, može samo sanjati savršenstvo u kojem čovjek samo produbljuje ionako sveprisutnu mržnju prema samom sebi i Zemlji. Opčinjenost savršenstvom ubrzava proces sustavnog uništavanja planeta. Savršenstvo je zamjena za nemogućnost voljenja. Kada se promjeni taj obrazac kroz učenje o sebi, tada je moguće učiniti korak prema prihvaćanju ljudi i svoje prirode.

Nikola Žuvela