Ono što su nas učili o ljubavi jest da je ljubav žrtva, a mjera ljubavi je nesebičnost. To znači da bismo željeli nečiju ljubav po cijenu svoje sreće? Dakle, ljudi bi voljeli svog partnera po cijenu svoje sreće: “Ja bi volio nju po cijenu svoje sreće.” Tako bismo imali dvoje nesretnih ljudi. Mi želimo biti sretni, ali ne želimo biti bezuvjetno sretni. Spreman sam na to da budem sretan ako budem imao ovo ili ono. Ali to je isto kao kad bismo svom partneru rekli: Ti si moja sreća. Ako tebe nemam, ja sam nesretan. Možemo se mi braniti koliko hoćemo, ali ovako razmišlja većina ljudi, a to znači okrutno osuđivanje svojeg unutarnjeg djeteta na robijanje idealima na uštrb sebe.
Kada su ljudi odabrali takav vid sreće, posvuda živi usamljenost i strah. Kada se ljudima i pokaže put i jednostavno im se pokaže odgovor, ljudima je to prejednostavno jer je stvoreno tisućljetno vjerovanje da ne možemo biti sretni i da nam uvijek nešto fali izvana. To je vjerovanje, ali koliko je ljudi to zaista provjerilo?
Primjerice, nametnut je mit da je sreća ako imaš partnera , a nesreća ako ga nemaš. To je mit koji je nametnut, ali ako ispitate ljude ili ono što govore ankete, u to ljudi vjeruju i dalje, unatoč činjenici da je 50 posto rastavljenih brakova a oni koji su u vezi, 50 posto vara svoje partnere.
Recimo, ako koristite običnu meditaciju na dah vježbajući pažnju kako bi otkrili koji dijelovi vas su ostali zatomljeni, te usmjeravate snagu da oživite te dijelove sebe, upoznali biste svoj individualni dio kojeg društvo ustvari mrzi. To je ljudima prejednostavno i glupo. Ljudi misle da su veliki poslovi svrsishodniji, kao i politika i znanost.
To je stanje svijesti većine. Dakle, ljudi moraju dovoljno trpjeti u nekoj vezi dok ne shvate da ne znaju voljeti. Kada se povrijedi dovoljno duboko onda čovjek može reći da postoji bolji put. Da bi u tome uspio, potrebno je razriješiti ovisnost o ljudima i shvatiti da je ono što ti radiš bezvrijedno za druge, ali nije za tvoju nutrinu.
Ljudi dolaze prividno po pomoć, ali ustvari dolaze po olakšanje, nije im dosta povrjeđivanja, ali kada su povrijeđeni, tu bolest povrjeđivanja prenose svojim bližnjima, kao virus koji se širi cijelom Zemaljskom kuglom. Zbog toga je stanje većine kolektivna psihoza i to stanje zovemo normalnim. Zašto? Pokažimo ljudima ček od milijun dolara i shvatit ćemo ovu psihozu u kojoj je ljubav ipak samo marginalna tema, odnosno potvrđuje pravilo s početka priče: sretan sam samo ako imam nešto izvana. Ljubav i sreća to mogu biti jedino ako izbacimo vjerovanje da nas netko ili nešto drugo može usrećiti.

Nikola Žuvela