Bit zena jest postizanje prosvjetljenja (satorija). Zen je umjetnost pronicanja u prirodu vlastita bića, on pokazuje put iz ropstva u slobodu. Možemo reći da zen oslobađa unutrašnju energiju koju svaki od nas prirodno ima, no koja je u običnim okolnostima izobličena, te ne nalazi prikladan kanal za svoju aktivnost. Zato je svrha zena da osobu oslobodi iz toga stanja. Čovjek je slijep ili nesvjestan za činjenicu da raspolaže svim potrebnim sposobnostima koje čovjeka mogu usrećiti i ispuniti uzajamnom ljubavlju.  To znači da zen teži satoriju koji nije nenormalno stanje uma ni trans u kojem stvarnost iščezava.

On nije narcističko mentalno stanje, koje možemo zapaziti u raznim religijskim obredima u kojima pojedinci padaju u trans. Satorij je savršeno normalno stanje uma u kojem čovjek doživljava sreću i osjeća se spokojnim. Satori se čini tajanstven samo osobi koja nije svjesna u koliko je mjeri njena percepcija svijeta mentalna. Ako je pojedinac ovoga svjestan, svjestan je i drugačije svijesti koja se može nazvati potpuno realnom. Gonjen nesigurnošću, pohlepom strahom, prosječni čovjek stalno zapada u mrežu maštanja (toga ne mora biti svjestan) u kojemu svijetu pridaje svojstva što ih sam u njega projicira, a  koja u svijetu ne postoje. Danas čovjek promatra sluša, osjeća svojim mislima, a ne onim silama u sebi koje su kadre da čuti i osjetiti.

            Prosječni je čovjek nalik na čovjeka u Platonovoj pećini koji vidi samo sjene te pogrešno shvaća da je to stvarnost. Kada uvidi svoju pogrešku, zna samo da sjene nisu stvarnost. Ali kad se prosvijetli, on je napustio pećinu i njenu tamu te izašao na svjetlost: tu vidi stvarnost, ne sjene. Dokle god je čovjek u tami on ne može shvatiti svjetlost. Takva spoznaja nije znanstvena spoznaja psihologa ili znanstvenika, ona je neintelektualna, neotuđena spoznaja, to je puno iskustvo kroz koje onaj koji spoznaje i ono što se spoznaje postaju jedno.

            Ovaj uvid u vlastitu prirodu nije intelektualan, nije ostvaren izvana, već je iskustven. Ova razlika između iskustvene i intelektualne spoznaje najvažnija je za zen, a istodobno, čini jednu od osnovnih teškoća na koju istraživač sa Zapada nailazi pokušavajući shvatiti zen. Zapad je dvije tisuće godina vjerovao (uz izuzetke mističara) da se konačni problem postojanja može riješiti mišlju. Ovim nastojanjem pripremljen je put napretku prirodnih znanosti. Ovaj put je ispravan, ali, s druge strane, ne daje konačan odgovor na problem postojanja, te ne posjeduje metodu koja je nužna za primjenu misli u praksi, odnosno za tehniku. Temelj zena ili religijske prakse zasniva se na premisi da se konačni odgovor ne može postići mišlju.

Intelektualno razmišljanje ‘da’ i ‘ne’ je točno dok ne iskrsne temeljno pitanje postojanja (kao primjer nam može poslužiti Tolstoj), odnosno nemogućnost da intelektom damo zadovoljavajući odgovor. Upravo zbog ovog je nemoguće intelektualno izraziti iskustvo satorija, odnosno prosvjetljenja. To je iskustvo koje sva moguća objašnjenja i argumenti neće uspjeti prenijeti drugima ako dotični pojedinci nisu imali takvo iskustvo. Kada se satori pretvori u pojam, onda on to prestaje biti, odnosno ne postoji mogućnost izraziti pojmovno zenovsko iskustvo ili religijsko iskustvo.

            Da bi se čovjek spoznao, potrebno je nadići tvorevine uma koje ometaju istinski uvid. Zen želi da čovjekov um bude slobodan i nesputan; čak je i sam ideja jedinstva i sveukupnosti kamen spoticanja i zamka koja ugrožava prvobitnu slobodu duha. Ideja empatije koju snažno naglašavaju zapadni psiholozi, neprihvatljiva je za zen. Ideja empatije jest intelektualno tumačenje primarnog iskustva, gdje nema mjesta nikakvom drugačijem objašnjenju. Ipak, intelekt se nameće i narušava iskustvo kako bi ga podredio intelektualnom razlučivanju, što znači razlikovanju i dijeljenju na dvoje. Tada se gubi prvobitni osjećaj  istovjetnosti. Empatija je rezultat intelektualiziranja.

    Ne samo intelekt nego i autoritarni pojam ili osoba ograničava spontanost iskustva, zato zen ne pridaje bitno značenje svetim sutrama ili njihovim tumačenjima koja im daju mudraci. Osobno iskustvo snažno se suprotstavlja autoritetu i objektivnoj objavi. Zen Boga ne negira niti ga posebno ističe. Zen želi apsolutnu slobodu, čak i slobodu od Boga. Pitanje je koliko je to moguće s obzirom na to da satori u sebi podrazumijeva spoznaju samoga sebe, a sebe zen ne želi definirati. Zen isto tako želi biti slobodan i od Budhe, pa otuda zenovska izreka: “Kad izgovoriš riječ Budha isperi usta.”

    Živeti u zenu znači sebi i svijetu odavati najveću čast i poštovanje, to je stav koji čini temelj tajne vrline, jednog karakterističnog svojstva zenovske discipline. Zen je stvar karaktera, a ne intelekta, što znači da zen izrasta iz volje kao prvog načela života.

Nikola Žuvela

terapeut i jyotish savjetnik