Ono što ćemo svi na ovoj planeti proći jest raspad ega. Postupak nije lagan, ali on jedino nudi oslobođenje od površnosti. Dakle, sve započinje tada kada se ego okreće od svijeta, kad shvati da se njegovi najdublji ciljevi u svijetu nikad i ne mogu ostvariti. Zbog toga se on otuđuje od svijeta. Tada ga hvata strepnja jer mu izgleda da više nema povratka smislenoj egzistenciji u svijetu. Javlja se suočavanje sa Sjenom i čini mu se kao da je sada tuga druga, izvrnuta istina, jedina istina o stvarnosti. Poslije nekog vremena i ona blijedi: ego dospijeva do nulte tačke (nepouzdanosti svih stajališta). On sagledava vlastitu „ništavnost”, ali i ništavnost svijeta, pošto tamo gdje nema ega, nema ni svijeta. Pošto se osjeća poništenim i izgubljenim, ego se prepušta višem vodstvu (tao u taoizmu, Jastvo kod Junga, božanstvo u religiji, stvaralačka osnova, praznina), odnosno prihvaća da se mora povući sa svojom voljom i razumom da bi se pozitivni ishod odigrao. U religijama je to artikulirano u priznanju grijeha, obraćanju vjeri i nadi. Na ovoj točki je važna i uloga duhovnog vodiča, a najlakše se podliježe i manipulaciji.

Kad se ego povuče, privremeno nastaje crna rupa u psihičkom prostoru, sa snovima o slomu i raspadu, a javljaju se strah i strava, jer se ego suočava sa nečim tamnim, nepoznatim, strahotnim. Dok je prethodno svijet izgledao plitak, lišen značenja i dubine, sada djeluje začuđujuće, pun tajanstvenih dubina. Tada se mogu javiti i različite tjelesne senzacije i poremećaji (čulni, motorički, fiziološki), uključujući tu i duševne. Umjesto slabljenja (ili gubljenja interesa) pojedini apetiti i nagoni (glad, seksualnost) mogu privremeno ojačati do neslućenih razmjera tj., iskušenja.

Poslije svega nastupa period regeneracije i stvarnog pozitivnog preobražaja, o čemu inače ima mnogo više riječi u tradiciji meditacije. U nekim tradicijama postoji uzdržanost da se govori o negativnim stranama i teškoćama, zbog toga što je zapaženo da su neke osobe podložne jednoj imitativnoj dinamici (stigme u kršćanskoj tradiciji su, možda, dobar primjer za to), što znači da autosugestijom izazivaju negativne znakove pružajući sebi prividne dokaze o „napredovanju” (istina, poznato je i „imitiranje” pozitivnih svojstava i „znakova” pseudonirvana, ali od toga je možda manja šteta).

Problem je jedino što malo tko o tome govori kada se spominje duhovnost i obično se govori samo o dobrim aspektima. Mnogi ne govore jer ne znaju ništa o tom procesu i duhovnost im služi kao dobar izvor zarade, a malo tko  spominje da tako izgleda put i da kroz njega svatko tko želi sebi pomoći mora proći kroz taj proces. To je prije svega izazovno jer život je u tom procesu puno zanimljiviji i uzbudljiviji nego živjeti u sigurnosti svojih stvari i lažnih veza, kao i seksualnih odnosa kojih nema jer ih nikada nismo ni željeli, ali to ne želimo ni priznati. Tek kada duša odluči proći kroz ovaj proces može doživjeti ljubav, a tko to ne želi, ljubav nažalost, neće upoznati. Sok blaženstva ljubavi tako je blizu svima, ali držimo se i hranimo u životu svim onime što nas čini nesretnima.