Ljudi mogu krenuti boljim putem tek kada napuste sagledavanje kroz ono što imaju. Kada uočimo da su oni koji ‘nemaju’ Sjena, moći će vidjeti da ona uzrokuje glavne probleme u bračnim odnosima, tj. ona je maska koju ljudi nesvjesno stvaraju kako zapravo ne bi voljeli. Ljubav mijenja potpuno život, više ne možete raditi na mjestu na kojem radite, družiti se s ljudima koji žive svoju Sjenu kao sveti gral, te opcija: biti sam, nekada ima veću važnost ukoliko su ugroženi stavovi u kojima možete žvijeti sebe.

Paradoksalno, zar ne? U Sjeni se skriva premisa ega: moć i dominacija. Stoga, seksualno-emocionalnim odnosima dominira dominacija, a onda odnosi gube svoju glavnu zadaću – odrastanje. Na pitanje kako učiniti promjenu, odgovor je osjećanjem i ponovnim vraćanjem spontanosti u životu. Promatramo li djecu, vidimo spontanost, a ako se odmaknemo od filtera imanja i na taj način promatramo ljude bez dodavanja tko je i što je, tada život postaje puno lakšim jer se tako oslobađamo imperativa uspjeha.

     Svaki put kada uočimo svog susjeda, lice sa naslovnice, u ljudima se pali nagonski filter obrane i imanja i uspoređujemo se jer ljude smatramo kao protivnike s kojima se treba natjecati. Ako osvjestimo taj filter i čovjeka počnemo promatrati bez podataka o tome što je on prema vani, možemo uvidjeti da je mogućnost bliskosti puno veća. To ne radimo iz nekog osjećaja da trebamo biti dobri već iz osjećaja bliskosti.  Oko straha ili Sjene se kroji slika stvarnosti,  koja se prihvaća kao istina i stvara se energija straha i nesigurnosti koja se privlači u život.

Kada ljudi dožive kliničku smrt osjete prihvaćanje života u potpunosti, ali to prihvaćanje smo mi sami. To je uspostava kontakta sa samim sobom, no mržnja prema sebi je prevelika i to je razlog zašto se čovjek vraća na Zemlju. Neprestanim vraćanjem na važnost identiteta i što on predstavlja u društvu kao i inzistiranje na tisućama pravila koje donosi država, vrši se potiskivanje osobnosti. Tako se postaje vjernik koji je orjentiran za suđenje i neprestano propitivanje krivice drugoga, a ona udaljuje od upoznavanja druge osobe. Osuđivanje truje i stvara veće potiskivanje. Kada se približavamo drugome, mi vjerujemo u svemoć naše prosudbe kao i u moć suđenja o drugome umjesto da smo okrenuti razumijevanju. Zato ako ne vidimo da smo mi njeni kreatori sa svojim navikama i vjerovanjem da nas netko treba voditi, nalazimo se u stanju gdje vidimo da smo mali i sitni i da ne možemo ništa što znači da odbijamo sve one elemente koje imamo u sebi da bi se uzdignuli iz vlastite negativne kreirane energije oko svojeg bića.

    Ono što se nalazi oko nas, samo je ono što smo dugim nizom godina hranili u sebi i stvorili smo to kao vjeru u stvarnost koja nas ograničava i čini od nas marionete. Onaj tko je povjerovao u te, energetski kreirane jednodimenzionalne strukture, uhvaćen je u lanac u kojem još uvijek vjeruje, a nema svoje mišljenje. Kada živite ta stajališta, ona postaju mjesto iskaljivanja vlastite frustriranosti.

Odgoj će odrediti koju stranu ćemo zauzeti i time hraniti ponovno sve ono što mrzimo u sebi. No, ako smo još u takvom stanju da se moramo hraniti tim stereotipovima i ne vidimo pozadinu Sjene koju ne želimo vidjeti u sebi, osuđeni smo na frustrirani život. To čak nije ni odabir. To se zove autodestruktivnost, ali to je ionako pravilo po kojem je velika većina odlučila živjeti i gdje onda imamo: urotnike, oligarhije, revolucije, a kao eto, narod je uvijek taj jadan, on ne želi vidjeti da on hrani želje u tim likovima i svoje skrivene želje projicira u svoje vođe koji oni sami žele biti. Kako bi uopće takvi likovi mogli vladati nad njima da se ljudi bave sobom? Pošto to većina odbija, scenarij je uvijek isti. Većina destruktivnog čovječanstva svoju negativnu energiju materijalizira kroz nesvjesno u kojem je potisnuta frustriranost, ili kako kaže deterministički kaos, jedna misao može na drugom kraju planete izazvati oluju. Tako guramo i one koji se i nisu htjeli naći u toj situaciji, no to je put čovječanstva i na taj način želimo učiti jer se kroz rat i katastrofe mnogi tek tada osjete živima. Iako ljudi ne vjeruju a to danas tvrdi i materijalistička filozofija i psihologija, ljudi svojim frustracijama kreiraju ratove jer bolji je rat nego istina. Vidjeti da sam stvaraš svoje probleme i da cijelo vrijeme odustaješ od sebe preteško je ovako ljudi imaju svoje svakdoenvne dežurne krivce: šef, poduzeče, partnera, političare, kriminalce. Sve to su imena Sjene.

Stoga, odluku želimo li se baviti sobom, donosimo mi, svakim danom, svakom mišlju. Mi ne trebamo težiti idealu religije ili društva da budemo bolji već da budemo prirodni, da volimo sebe, a često to znači da kažemo NE.

Nikola Žuvela

Narudžba knjiga : nikola@vedski-jyotish.net
korice-nikola31katalog-samozavaravanja-cover1cm1zuvela_korice_201300jedan-mus-nikola-500px