Kada smo u nevolji mi se zatvaramo, a glavna karakteristika patnje jest zatvorenost usvoj svijet u kojem ne dozovljavamo drugačije mišljenje. Kad god osjećamo neku patnju, mi smo zatvoreni, čak i za one najbliže, a krajnje zatvaranje jest kada dignemo ruku na sebe gdje se zatvaramo za sve mogućnosti napretka. Ljubav je nedohvatljiva jer istodobno želimo zadržati ego, naše nastojanje prema intelektualiziranju stvarnosti i vraaćnju starim programima, odnosno našim željama uvijek nas dovodi u situaciju da patimo.

Mi smo sretni ako imamo novaca, ako partner zadovoljava naše zahtjeve jer nam ispunjava naše užitke i ako na poslu imamo idealnu situaciju. Čim se ovaj krug poremeti, mi smo u panici i počinjemo optuživati život, Boga ili državu, želeći da nam vrati naš zamišljeni krug, a to znači da smo sebe i svoj život pretvorili u situaciju u kojoj smo ili u krugu ili patnji. Pošto krug gotovo nikada ne štima jer život bi bio onda zaljubljenost u sebe i ego bi bio sam sebi svrha, mi se koprcamo i neprestano topimo u patnji tokom cijelog života jer neprestano pokušavamo zatvoriti krug.

     Kada smo sretni imamo veću dušu, a kada patimo imamo manju dušu. Kada je netko nesretan glavni element jest upravo ono suprotno, suosjećanje onog pored nas. Mnoga literatura danas govori o okretanju prema sebi i zadovoljavanju svojih potreba, ali mnogi to nerazumiju što to znači i u velikoj većini slučajeva ne nalaze puno jer kako da se okrećemo sami sebi kada nam je cijela civilizacija sebična, odnosno ono što ćemo pronaći jest još veća sebičnost što nam potvrđuju statistički podaci o rastavama.

    Veliko rješenje upravo je suosjećanje, ali ne ono farizejsko koje propovijeda religija jer čim kažemo tu riječ odmah nam se u umu javlja: moram biti dobar, moram se prisliliti da suosjećam. To je krivo, odnosno ovdje trebamo to shvatiti kao mogućnost SPOZNAJE SEBE. Pogledajte preko dana o čemu razmišljate, stalno o krugu kojeg pokušavate zatvoriti, ali to nikada nećete uspjeti, u konačnici smrt će svakog spriječiti da ga zatvori, a ono što možemo jest okrenuti pogled i vidjeti da svi imamo ovaj dar. Zapadnjak prvo treba naučiti voljeti, da bi mogao onda zaroniti u sebe, a već smo sami u navikama vraćanja u patnju jer nam impertiv nije ljubav već ono suprotono novac koji zatvara naš um i dušu.

     Kada ostvarimo bogatstvo ono je opet patnja jer je um u sadašnjem stanju u patnji, pa što onda može biti kada ostvarimo bogatstvo nego patnja. Ukratko, gdje god išli i što god napravili ono što nosimo u sebi i što mislimo donijet će upravo te rezultate. Tek kada ugasimo taj metež u glavi koji neprestano nešto priča, tj. um, možemo osjetiti blaženstvo. Kod nekih to izaziva strah jer vole kontrolirati život pa ga nikada niti ne mogu živjeti, ali ako barem na čas ugasite um, osjetit ćete ili odmah ili nakon nekoliko mjeseci da nešto malo pomalo počinje izvirati iz vas samih, ali da to ne možemo kontrolirati već samo pustiti da se događa.

Čim čovjeka počnemo prisiljavati na nešto kao što to čine vlade, čovjek je sklon ludilu ili kriminalu. To je pravilo koje političari ne mogu vidjeti jer bi onda izgubili svrhu, odnosno oni vjeruju da nešto mijenjaju, ali ako bolje pogledate ništa ne uspijevaju promijeniti jer svaka njihova akcija je protiv života. Što više zakona uništava čovjekovu kreativnost njegov najdublji potencijal.

Tko se skriva iza pravila boji se života. Ljudi su barem danas uspjeli shvatiti da su mnogi koji se predstavljaju kao znanstvenici i intelektualci obmanjivači jer pričaju samo o intelektualnim zidovima i zabranama iza kojih su se sakrili, gdje pokušavaju donijeti nešto racionalno i tvrdo, ali to je kao da se cijelo vrijeme boriš sa životom i na jedan savršeniji način pokušavaš zatvoriti krug.  To je umna konstrukcija i promašaj života. Nisu li današnje bolesti upravo govor prirode koja pokušava doči do čovjeka da mu kaže da ova intelektualno – znanstvena konstrukcija ne može odgovoriti na pitanje zašto je toliko bolesti oko njega? To je ustvari bilo liječenje Paracelzusa i prijašnjih liječnika.

Živjeti za intelektualnu – znanstvenu konstrukciju jest odreći se sebe i sreće pa zato danas imamo toliko bolesti jer tijelo govori da živimo krivo i beživotno i da te intelektualne konstrukcije ne mogu pobjediti bolesti. U ljubavi te intelektualnek koncepcije stvaraju takvo shvaćanje u kojem kvalitetnu vezu morate tražiti i kada je nađete vidjet ćete da te intelektualne umne tvorevine ne funkcioniraju u vezi.

Um je dakle, zamka puna površnih koncepcija, a ono što nas može spasiti jest odbacivanje maske: bogat sam, političar sam, doktor sam, znanstvenik sam, pisac sam. Da li su te civilizacijske umotvorine ljude približile ili udaljile? Zaključite sami što je um, što su velike intelektualne fraze, a što je čovjek, odnosno jedino možemo suosjećati i voljeti druge ako maknemo maske. Ne volimo ih jer su nam važne maske, panično se bojimo ostaviti um i prepustiti se životu. To ne znači piti koktel i sjediti već promatrati ove površne koncepte koje nas lažu.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut