Često kada želimo nešto promjeniti imamo jako dobre razloge da to ne učinimo, a ustvari se radi o strahu i tjeskobi koji većinu ljudi sprečavaju u činjenju promjene. Ono što nas u tome boli jest to što smo sebi dali obećanje koje nismo ispunili. Obično tada nastaje krivnja koju prebacujemo na druge, jednim dijelom i na roditelje, te na sreću ili nesreću u životu.

Ipak, odgajani smo u duhu uspjeha. Ljudi koji uspiju, oprosti im se mnogo toga što su loše napravili, ali onoga tko skuplja boce, lakše ćemo negdje u sebi prekoriti zašto se nije borio dalje za uspjeh kada to svi čine. U njemu ili njoj vidimo onoga koji nas podsjeća na koritelja majku ili oca koji nas optužuju jer smo odbacili uspjeh.

Čovjek ustvari osjeća strah kada pomisli da će se naći u zamci, a ona je sačinjena od težnje za uspjehom koja mu omogućuje društevnu pripadnost. Pazite, kakav život živimo, pune nam glavu o nekom anonimcu, nekoj osobi koja je uspjela i nije imala baš puno talenta i to nam guraju od malih nogu kao jedini meni života. Što dijete ili odrasla osoba kad odraste može misliti o sebi?

Jasno da taj pritisak stvara veliki broj ljudi koji se uopće ne usude pokušati bilo što. Nosimo u sebi srce, a njega uopće ne pitamo što ono želi. Postoji samo industrija što nama treba, kao i lijekovi koji poboljšavaju raspoloženje. Tako ljudi čekaju u redu za platiti lutrijski listić jer kad dobiješ lovu sve će se promjeniti i malo pomalo ljudi sami sebi naprave zatvor u kojem žele sve ono što ne mogu dobiti i eto ti razloga za nesreću i kuknjavu.

Ljudi neprestnao kukaju za onim što nemaju i što neće ni imati s uvjernjem da ono što je nemoguće imati donosi veliku sreću. Poljubiti dijete ako ga imate, zagriti dragu osobu, popiti čaj ili kavu s dragim prijateljem ustvari čak i znanstveno dokazano, donosi sreću, ali od malena ostaje ta misao u glavi: ne vrijedim jer taj uspjeh nisam postigao. Glumac Morgan Freeman je rekao da je dobio uspjeh, ali da pod stare dane zna da je izgubio sve prijatelje jer je uspjeh stavio na prvo mjesto. Kakav dobar spin na kojeg su nasjeli mnogi.

Na taj način ljudi stvaraju planove kako će promjeniti život kako bi na neki drugi način dobili ono što ne mogu imati. Tako ljudi čekaju cijeli život nešto što se neće dogoditi. Promjena stavova i ponašanja polagan je proces gdje ne postavljamo nikakav cilj kao imperativ nego mijenjamo gledanje na jedan te isti problem i tako dolazi do postupne promjene. Ostavite se velikih ciljeva jer oni postoje kako bi vam isprali mozak s nekom savršenoću i onda ne živite život malih stvari koje su ustvari velike. Kada odete na more, što gledate? More i zalazak Sunca. Dakle, odeš na more da gledaš male, a tako velike stvari, ali vrijednost uspjeha- zatvora je prevelik.

Zašto je tako zanimljiv film „Iskupljenje u Shawshanku“? Upravo zbog toga jer se borimo s nametnutom krivnjom što nismo uspjeli i pokušavamo cijeli život izaći iz tog zatvora u kojeg svi vjeruju i svaki izlazak iz njega pobuđuje zavist drugih. On simbolizira Platonovu pećinu u kojoj su zarobljeni ljudi koji gledaju Sjene i siluete na zidu, ali ako svi gledaju u istom smjeru, čemu da pogledam u drugom smjeru i vidim izlaz iz vlasitotg zatvora.

Civlizacija nam je pomogla da više ne budemo gladni, ali prepuno o žalostima je informacija o nepravdama, od radija, televizije, sudova, stalno se čovjek pravda za nešto što nema, ali mu to pripada. Svatko je s nečim ugrožen, točnije, statistički 70 posto stanovništva je ugroženo radi nečega i traži na bilo koji način pravo na nešto. Istraživati svoje emocije. to malo tko želi jer lakše je pričati o nekim fiktivnim životnim nepravdama kao zamjenu za bezsadržajni život. Da bismo počeli mijenjati sebe potrebno je uskladiti misli i djela. Ako promatrate veze, vidjet ćete ovaj nesklad: jedno se misli, drugo se radi, treće se želi. Tko onda u tom ludilu može ući čovjeku u glavu i uopće zadovoljiti nešto što ni on sam ne zna. Ljudi koji svoj život svode na komunikaciju u kojoj možemo opisati neke stvari do najsitnijih detalja, ali u pokretanju s rječju na djela smo poptuno paralizirani. Recimo, naša civilizacija može jako puno puta reći: volim te, pogledajte samo Valentinovo i prepune restorane. No, ono što ljudi kažu, teško slijede.

Kada se ljudima ukaže na to, skloni su se brzo naljutiti iako za to nema osnove. Stoga  stvaramo licimjerstvo: volimo životinje, ali ih istodobno jedemo, kažemo da nismo zadovoljni s poslom, ali ništa ne činimo da učimo i usavršavamo ono što volimo raditi i na to uopće  ne trošimo vrijeme. Želimo ljubav, a onda čekamo pola života da se moj dragi ili draga pokrene i učini ono što želimo ili čekamo cijeli život svoju dragu ili dragog.

Ovim svijetom vlada sindrom Duha Svetoga: u iščekivanju da nešto padne s neba, pogotovo u pogledu ljubavi. Ljudi žive u svojim intelektualnim konstrukcijama koje utvrđuju u verbalnim potvrdama sa prijateljima, ali ne mogu vidjeti da su misli i djela u ogomnom raskoraku. Sanjaju se veliki snovi, a život tako lako klizi i prolazi. Utopiti se u velikim snovima i proživjeti život bez ispaljenog metka predstavlja kolektivno nezadovljstvo.

Nikola Žuvela

terapeut i jyotish savjetnik

Narudžba knjiga: nikola@vedski-jyotish.net

katalog-samozavaravanja-cover1cm1korice-nikola31zuvela_korice_201300jedan-mus-nikola-500pxcover15-12-2016-o-ljubavi-page-001-2