Jedan od žigova koje ćemo svi nositi u ovom potrošačkom društvu i koji osjećaju stari ljudi jest tzv. doba mirovine, ne samo zbog novaca već ono bitnije, u ovom  se društvu gleda ono što ona nosi sa sobom.  Zamislimo samo da je sav novac koji se godišnje potroši na uljepšavanje, a nije mali novac jer iznosi oko 150  milijardi dolara godišnje, potrošen na psihološko osvještavanje ljudi, kakav bi to bio efekt za samo društvo?

Stari su ljudi žigosani kao umno i tjelesno slabi. Osim što i dalje ostaju potrošači, rijetko kad se razmišlja kako bi stari ljudi mogli korisno pridonijeti društvu. Trud koji se ulaže da bi stari ljudi bili žigosani je nevjerojatan, on je stereotipan kao i u svim temama koje dotičemo. Jedino čega se mi plašimo jest SMRT, a ona je ustvari oslobođenje jer je centralni događaj za koji se pripremamo, odnosno sve što radimo, radimo za taj trenutak jer ovdje smo došli upravo da bi proširili svoje horizonte i kako bi svoje emocije zrelije izražavali i bili sposobni za ljubav. Čak i Freud je morao uvrstiti tantos ili nagon za smrti u svoju psihološku teoriju, pokazujući kako on bitno utječe na formiranje životnih stavova. Pošto je ona duboko potisnuta činjenica društva koje se želi pomladiti iz straha od tantosa, normalno je da je starost prva na putu za ostrel.

Stari ljudi su zbog toga ljuti, s druge strane, ne shvaćaju taj proces pripremanja za smrt i nedostaje im one privlačnosti koju svijet poštuje, odnosno nisu prihvatili smrt kao sastavni dio života i to postaje psihički opterećujuće, kako za njih, tako i za druge. Dakle, moraju naučiti trpjeti gubitke koje donosi starost, od smanjenja seksualne privlačnosti, slabog zdravlja, smrti dugogodišnjih prijatelja, gubitka mentalne oštrine, te borbe s prezrivim društvenim stavom. Mi smo društvo koje dodjeljuje uloge, tinejdžer, poslovni čovjek, majka. Međutim zaboravljamo da se sa starošću vraćamo u djetinjstvo i osjećamo tu dob puno jače i susrećemo se ponovno sa svojim Ja ili Jastvom, svojom emocionalnom stranom, te ponovno stvaramo odnos s njom što bi bio zadatak starih ljudi koji bi tako postali nosioci emotivne zrelosti. To je zapravo i najvažniji proces i ukoliko ga usvojimo, doći će do radosti jer dolazi prihvaćanje, ali to prihvaćanje ne ostaje nezapaženo jer svaka promjena koja je iznutra, primjećuje i svijet.

 Problemi starijih ljudi su ozbiljni, ali nezanimljivi. Obitelj ili rođaci to shvaćaju kao teret, a s druge strane, traženje pažnje je opterećujuće jer kako smo rekli, mi smo civilizacija koja ne zna starjeti i ne prihvaćamo iz straha tu dob i etiketiramo je jer se tako zaštićujemo od tog nelagodnog osjećaja. Malo tko razmišlja da stari ljudi mogu biti izvor mudrosti kako je to inače bilo u plemenskim društvima gdje su oni bili najpoštovaniji. Stariji ljudi su danas skloni depresiji, a DEPRESIJA JE ZAOKUPLJENOST SOBOM, ona je PROIZVOD SEBIČNOSTI. Stariji ljudi gunđaju, mladi trpe i s gnušanjem ispunjavaju ono što im je rečeno, ali razumijevanje ne postoji. Veliki je jaz između mladih i starih, a na Zapadu stariji ljudi bježe u staračke domove, gdje igraju zabavne igre, prepušteni su besmislicama samo da ne bi bili u nikakvom kontaktu s mladim ljudima, ali ni s emotivnim dijelom sebe. Djeca ili odrasli ljudi pokazuju nesnošljivu strpljivost i odrađuju te razgovore, iako im se oni ne sviđaju. Dakle, to je društvo koje mašta o ljubavi i koje govori da je ljubav najvažnija stvar kao i humanost, a ne vidi ovaj jaz, ne vidi kako bi stvorila kontakt s stvarnim dijelovima sebe poput susreta sa starošću i sa svime onim što ona nosi. To bi značilo sagledati proces smrti i prijelaza u kojem se susrećemo s egom i njegovim iluzijama o životu.

Mladi su danas sebični i prezrivi naspram starosti jer kako je gore spomenuto, toliki novac trošiti na takve besmislice pokazuje kako su ljudi plitki, a pritom sebe doživljavaju ‘obrazovanim’.

Često kada u praksi ponudim dugotrajniji rad na nekom problemu, velika većina odustaje jer ljudi misle da će kupnjom nekih cipela ostati više zamjećeni u partnerskom odnosu, ali upravo suprotno, kada se radi na sebi, ljudi tu promjenu zamjećuju. No pošto svi ljudi lažu sebe i u toj se laži podupiru,  besmisleno je i za sada nemoguće promjeniti kolektivno samozavaravanje koje je pokazalo svu pogubnost takvog mišljenja.

U starim civilizacijama vrijeme starosti je priprema čovjeka za duboke meditacije, vrijeme kada mudrost zamjenjuje zanovijetanje i kada je HRABROST SUOČAVANJA SA SMRĆU IMPERATIV.  Ako obrazovani ljudi smatraju da su obrazovani onda je potrebno da to pokažu svojim primjerom emotvinog shvaćanja ovog procesa kao mogućnosti obogaćivanja sebe, no svjedoci smo da obrazovanje koje imamo ne može odgovoriti zahtjevima koje nameće nesvjesno. Dakle, obrazovanje je ništavno jer ono ne govori o psihi i njenim zakonitostima. To je odabiranje teške nesreće jer nezadovoljstvo će vremenom učiniti svoje, a to znači da obrazovanje kakvo imamo uopće nas ne priprema za starost.  S druge strane, stariji ljudi trebaju shvatiti da je proces individuacije ili odrastanja sada najjači i iskustva koja dobivamo u tom stanju,  mogu dobiti na težini. Kada bi se to dogodilo, stariji ljudi bi imali veći pristup društvu, jer ako pogledate mnoge stare ljude koji su svoj život poklonili vrijednostima, prihvaćeni su i rado viđeni gosti, ne samo na nekim predavanja već i općenito. Stoga, odrastanje je zrelo prihvaćanje djetinjstva i djetinjastosti i susret s prijelaznim stanjem daljnjeg putovanja duše.

Nikola Žuvela

terapeut i jyotish savjetnik