Odgajani smo tako ili nam je to prirodno da moramo preuzeti kontrolu nad svojim životom. To radimo tako da tragamo za materijalnom sigurnošću jer ono što našim okruženjem dominira jest egistencijalni strah koji je motiviran mnogim obrascima naših predaka koji su nam u kolektivnim nesvjesnim spremnicima ostavili sve one situacije kada smo kao čovječanstvo umirali od gladi. To je najjači nagon kojeg ne pobjeđuje niti naš seksualni nagon kao ni želja za ljubavlju.  Da bismo mogli kontrolirati vlastiti život, moramo kontrolirati i živote drugih ljudi i tu se javlja problem. Takve skupine najbolje se organiziraju u vrhu vlasti, ali ono što i njih na kraju pobjedi jest pohlepa, pa jedno drugom namjeste skandale ili nešto još lošije, pa stalno imamo izmjenu vlasti ili gledanja izdaleka ono što se događa u svakom čovjeku. To je igra bez pobjednika u kojoj ono što želimo dobivamo samo na račun drugih. To je natjecateljsko društvo na kojem se bazira kapitalizam. Ipak, to uopće ne znači, s druge strane, da razvijamo sustav u kojem potičemo nesnalaženje jer tako ljude činimo slabima i ustvari uništavamo ono najvrednije u ljudima. Lažni sustav u kojem mi pomažemo nekom, stvorilo je vojske ljudi koji ovise o socijalnoj pomoći i gdje danas imamo sustav u kojem nitko ne želi javno govoriti, a to je da je kod nas, ali i u Europi stvorena golema rupa zaduživanja pošto je nemoguće pokrpati kratere koji su se otvorili u proračunima.

Ljudi općenito misle da se baviti sobom znači ne zanimati za materijalno. Kako možeš reći da si svjestan, a ne znaš što se događa oko tebe? Često pokušavam naglasiti da je svjesnost duboka i jako realna, ona nije leptirić koji se divi svijetu i hoda okolo dok ga lovac na leptire ne ulovi. Svjesnost je snaga, hrabrost nepokolebljivost, ali i suosjećanje, nikada sažaljevanje drugih. Recimo, tko danas javno može reći da smo zbog razvijanja sažaljenja došli do toga da svakog čovjeka još kroz školstvo učimo kako je čovjek jadan i da mu stalno nešto treba staviti u usta. S druge strane, znate li da se društvo najviše obračunava sa sposobnima i inteligentnima? Naime, ako se kandidirate i pokažete veliku inteligenciju, birači vas nikada neće izabrati jer ljudi biraju sebi slične, odnosno biraju one koji potiču natjecateljski duh i korupciju. Država i društvo kada vidi sposobne, ne može u njih gledati jer oni su ogledalo. Ti vidiš da možeš, ti vidiš u tim ljudima da smo sposobni, da možemo stvoriti kvalitetno društvo ako se riješimo glupe sebičnosti i vjerovanja da smo nesposobni, a koje se bazira na gore spomenutim kolektivnim strahovima od egzistencije. Životni stav mijenja ekonomiju i okruženje, ali to ljudima nije jasno, ne razumiju svjesnost, misle da su to tlapnje, da to nema veze s njihovim financijskim stanjima iako ne žele vidjeti da su proračunske rupe sve veće i da svake godine morate izmisliti nove poreze kojima ćete puniti te rupe.

Zakonski sustav napreduje zbog postojanja sukoba i ostvarivanja vlastitih interesa. Zar je onda čudo što je u našim očima svijet nerijetko podijeljen na dobitnike i gubitnik? Takvo stajalište, razara mukotrpni proces postizanja bliskosti s bližnjim. Kontrola je privid, ona je ustvari usađeni program u svim ljudima, a to je da s njima nije nešto u redu i okreću se željom za savršenstvom. Iako logički shvaćamo da nismo savršeni, snagom manipulacije trudimo se postići taj ideal kroz kontrolu drugih ljudi.  Tu se razvija perfekcionizam za kojeg neki tvrde da je glavni uzročnik tumora. Dakle, veliki zahtjevi koje imam prema sebi i onima oko sebe i zbog nemogućnosti prepuštanja u odnosu, javlja se opsesivni aspekt prema redu.

Nedavno me jedna žena upitala kako to da ju je prijateljica napustila iako ne zna što joj je loše učinila, iako joj je puno puta pomogla. Što ja mogu reći osim spomenutog opsevinog reda kojeg je ona prekrišila i pošto nije mogla slijediti savršeni red, ona je bila remetilački faktor koji nije mogla kontrolirati, pa ju je otpisala. Onda imate takvo cijelo društvo i eto vam razloga zašto se danas ljudi teško druže i ne mogu stupiti u kontakt s drugima a kamoli u veze.  Ljudi ne vjeruju osjećajima i više se vole baviti onime što je moguće izbrojiti. Ipak, da se ne zavaravamo u vrhu lanca je perfekcionizam. Opsesivni ljudi upravljaju svijetom na korist svih ostalih. Ipak, perfekcionizam ako i sv eu ovom svijetu ima svoj polaritet odnosno da nema perfekcioniste niti jedan normalan čovjek ne bi ušao u avion a da ga nije pregledao mehaničar perfekcionist.  Ako smo u bilo čemu izvrsni, to je zato što smo spremni dobro se pomučiti oko detalja. Glavno pitanej koje s epostavlja na kraju ovom životu jest skriva li se vrag ili Bog iza detalja jer ako želi te psoznati sebe morate upravo otkriti u sebi sitne detelje koje radite i mislite preko dana a oni stvaraju vaše emocionalno stanje.

Ukratko, perfekconizam stvara poslovnu učinkovitost i nemogućnost stvaranja emocionalnih odnosa. Zaključak je slijedeći, ako se želite pobjediti kontrolu i želju za savršenostvom morate je napustiti iako to znači da će u vašoj okolini izazvati potrese pošto velika većinavas neće prihvatiti kao novo čovjeka. Ono šrto pokušava savjetovati ljude ako žele stvoriti odnose  sastoji se samo od toga da se klonite religijskog i materijalističkog zahtjeva za savršenošću i da se život sastoji od prihvaćanja sebe što znači da se u slabostima može otkriti snaga za ono što vi jeste a ne da živite u uvjerenju kako je osjećaj slabosti u vama došao zbog toga jer ste težili za savršenošću nametnutom od društva. Ljudi su slabi jer nemaju snage živjeti ideal a sebe su davno prije potisnuli i ostavili.

Nikola Žuvela

jyotish savjetnik i terapeut